Povodom godišnjice osnutka Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, autorski članak za portal Bild.ba piše prof. dr. Ivo Lučić.
Nacionalne podjele, izvjesnost ratne situacije i paralelno političko-sigurnosno organiziranje, učinili su da središnja vlast Bosne i Hercegovine bude sve slabija i funkcionira tek formalno.
Nakon što su se ta vlast pokazala potpuno nemoćnom, a dijelom i nezainteresiranom za sudbinu Hrvata u BiH te nakon što su i Srbi i Muslimani već formirali svoje nacionalne obrambene organizacije, bosansko-hercegovački Hrvati se odlučuju na stvaranje i povezivanje obrane.
Na sastanku Savjeta sigurnosti HDZ-a BiH održanom 18. rujna 1991. odlučeno je da se taj savjet preimenuje u Krizni štab HDZ-a BiH, koji će biti zadužen voditi obranu hrvatskog naroda u BiH, ali i za nabavku naoružanja.
Za predsjednika Kriznog stožera imenovan je Stjepan Kljuić, a za potpredsjednika Mate Boban.
Krizni štab bio je zadužen osnovati zapovjedno stručno tijelo zaduženo za pojedine operativne oblasti, kao što su vojno zapovjedništvo, zdravstvo i socijalna skrb, gospodarstvo, veze, informiranje i drugo. Uz konstataciju „da je pitanje samo trenutka, kada će planuti rat u Bosni i Hercegovini“ zaključeno je da u tom slučaju na prostorima gdje „dominira hrvatski živalj“ krizni štabovi preuzimaju sve funkcije vlasti u općinama, a rad HDZ-a privremeno prestaje dok prođe ratna opasnost, odnosno dok to ne ocijeni Krizni stožer.
Određeno je da se krizni štabovi moraju hitno osnovati za tri regionalne zajednice HDZ-a i to Travničku, Hercegovačku i Posavsku regionalnu zajednicu, dok će sarajevskom regionalnom zajednicom izravno upravljati Republički krizni štab. Odlučeno je da će za predsjednike kriznih štabova po općinama biti postavljeni predsjednici općina ako su izabrani iz reda HDZ-a, a ako nisu onda predsjednici Izvršnih odbora ili predsjednici općinskih odbora HDZ-a.
Stjepan Kljuić bio je zadužen stupiti u kontakt s čelništvom SDA i zatražiti njihovo političko izjašnjavanje o statusu i obrani BiH, uz napomenu da je Krizni štab HDZ-a dužan razraditi program djelovanja sa SDA, ali i bez SDA, ukoliko oni ne prihvate organiziranje obrane.
Srpski zastupnici u Skupštini SR BiH su još 24. listopada 1991., nakon neuspjelog sporazuma i političkog razlaza sa SDA, osnovali Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Usvojen je niz odluka te „Deklaracija Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ u kojoj su objašnjeni povijesni i politički razlozi za donošenje spomenutih odluka, kao i viđenje političke situacije u BiH odnosno u Jugoslaviji.
Osnovna teza Deklaracije odnosi se na pravo Srba kao konstitutivnog i ravnopravnog naroda u SR BiH da žive u „jednoj saveznoj državi sa ostalim dijelovima srpskog naroda i sa drugima koji to žele“.
Muslimanska politika, odnosno SDA reagirala je zakazivanjem referenduma za „neovisnost Sandžaka“. Srpska je politika 10. i 11. studenoga 1991., provela „plebiscit srpskog naroda“. Na 6.000 glasačkih mjesta odlučeno je da „Srbi ostaju u Jugoslaviji“, što je onda podrazumijevalo da tamo ostaje i BiH. U medijima je posebno naglašeno da su za tu odluku glasali i „komšije drugih nacionalnosti“.
Odmah po završetku srpskog izjašnjavanja o sudbini BiH, u Bosanskom Brodu je 12. studenoga 1991. zasjedao Regionalni odbor HDZ-a Bosanska Posavina. Donesena je odluka o osnivanju Hrvatske zajednice Bosanska Posavina (HZBP) sa sjedištem u Bosanskom Brodu.
Zajednica je osnovana zbog „složenog i teškog političkog stanja te neposredne ratne opasnosti i agresije na hrvatski narod“, a radi „objedinjavanja političkih aktivnosti na obrani suvereniteta i integriteta Bosne i Hercegovine i jačanja hrvatskog korpusa“.
Zaključeno je da „zajednici mogu pristupiti i pripadnici svih drugih naroda i političkih asocijacija koje se u svojim programskim opredjeljenjima zalažu za suverenitet Bosne i Hercegovine, demokraciju, mir i poštovanje povijesnih, etničkih, kulturnih prava i legalnih metoda“.
Predsjednik Hrvatske zajednice Bosanska Posavina bio je Iko Stanić, a potpredsjednici Filip Ević i Stjepan Ivanković. Glavna poruka te odluke bila je da usprkos srpskim planovima BiH neće ostati u Jugoslaviji, ili da barem Hrvati to neće.
Istoga dana, 12. studenoga 1991. u Grudama je održan zajednički sastanak predsjednika Kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice.
Sastanak su vodili predsjednici tih zajednica Mate Boban i Dario Kordić. Nakon „višesatne rasprave i analize političkog i sigurnosnog stanja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji“ doneseni su zaključci.
U prvoj točci poziva se na ranije međusobne sastanke te razgovore s predsjednikom Republike Hrvatske Franjom Tuđmanom u lipnju 1991. godine i odlučuje „da hrvatski narod mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države“.
Nakon toga se u ime te dvije regionalne zajednice traži „da se pristupi formuliranju i objavljivanju pravnih i političkih akata (proglašenje Hrvatske banovine u BiH, provođenje referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj itd.) kao prve faze na putu konačnog rješenja pitanja i stvaranja suverene Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim (sada mogućim) granicama. Na kraju je konstatirano da „u dijelu vodstva HDZ-a još uvijek postoje snage koje se protive ovim povijesnim interesima hrvatskog naroda u BiH“ i zalažu se za „nepostojeću suverenu BiH u kojoj bi hrvatski narod bio osuđen na genocid i povijesni nestanak“.
Taj dokument često je korišten kao glavni „dokaz“ separatističke politike Hrvatske zajednice Herceg-Bosna (HZ H-B), pa čak i podmetan kao njezin osnivački akt.
Međutim, HZ H-B osnovana je 18. studenoga 1991., u Grudama, a u aktu o osnivanju piše kako će „štovati demokratski izabranu vlast republike Bosne i Hercegovine dok opstoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku buduću Jugoslaviju“.
Deset dana kasnije, 28. studenoga 1991., u Sarajevu je održana Deseta redovita sjednica HDZ-a BiH. Na sjednici su bili nazočni svi čelnici stranke, pa tako i čelnici regionalnih kriznih štabova i hrvatskih zajednica Mate Boban i Iko Stanić, a sjednicu je vodio predsjednik Stjepan Kljuić.
Konstatirano je da Predsjedništvo HDZ-a BiH jednoglasno prihvaća Odluku o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg – Bosna od 18. studenoga 1991., kao i Odluku o uspostavi Hrvatske zajednice Bosanska Posavina od 12. studenoga 1991.
Zaključeno je da HDZ mora hitno utvrditi platformu djelovanja u uvjetima gomilanja vojnih trupa i tihe okupacije BiH. Isto tako odlučeno je da se mora hitno pristupiti konkretnim i otvorenim pregovorima sa SDA i SDS-om, a ovlašteni pregovarači su Stjepan Kljuić, Mate Boban i Vlado Šantić.
Kritizirana je kadrovska politika stranke, kao i rad stranačkih kadrova u vlasti uz primjedbu da su Hrvati imali više vlasti u prošlom režimu.
Zatraženo je da Predsjedništvo uspostavi „što tješnju vezu sa središnjicom u Zagrebu“ koja je zbog ratnih prilika oslabljena, a moralo bi biti obratno. Ta rečenica zapravo objašnjava radikalno sročene zaključke kriznih štabova hercegovačke i travničke regionalne zajednice.
Oni su nastali iz goleme frustracije i solidarnosti s Republikom Hrvatskom koja je tih tjedana doslovno bila u plamenu. Hrvatska je sustavno razarana i s teritorija Bosne i Hercegovine a tamošnja vlast nije reagirala na odgovarajući način. Naprotiv, u prvi plan istaknula je parolu „ovo nije naš rat“.
Ono što je posebno iritiralo veliki dio članstva HDZ-a BiH, naročito onih organiziranih u dvije spomenute zajednice, bilo je odsustvo reakcije njihovog vodstva. Kako Stjepana Kljuića, tako i većine stranačkih kadrova u izvršnoj vlasti, od Jure Pelivana do mnogih drugih.
Međutim, zaključci od 12. studenoga nemaju veliku važnost, oni nisu nigdje verificirani, a „Odluka o osnivanju HZ H-B“ donesena šest dana kasnije u potpunosti ih pobija. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna nije donijela niti jednu odluku sve do osmoga travnja 1992., odnosno do eskalacije rata i osnivanja Hrvatskog vijeća obrane (HVO), kao „vrhovnog tijela obrane hrvatskog naroda u Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosna“. Stvaranje obrambene zajednice dobilo je potporu i iz Republike Hrvatske ponajprije zbog teške i neizvjesne situacije u kojoj se ona tada nalazila.
Taj dan pao je Vukovar i došlo je do teškog stradanja hrvatskog naroda u istočnoj Slavoniji.
Hrvatska zajednica Herceg Bosna zamišljena je kao privremeno tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati bili u većini, ili su barem činili važan udio stanovništva.
Osnivači Herceg Bosne vjerovali su da će (uz pomoć Muslimana) uspjeti obraniti te prostore. Predsjednik HZ H-B i dopredsjednik HDZ-a Mate Boban je na pitanje: „Zašto Herceg Bosna u ovom trenutku?“ odgovorio: „Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim – kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da dâ do znanja da to ne želi.“
Muslimansko političko vodstvo drukčije je gledalo na to „zlo“ koje je kružilo Bosnom i Hercegovinom.
Alija Izetbegović je 24. prosinca 1991. potpisao sporazum s izaslanstvom JNA. U njemu je predviđeno i „razoružavanje paravojnih formacija“.
Novinar Ermin Krehić je to prokomentirao tvrdnjom da je jasno na koga se to odnosi, kada već odavno nema priopćenja komande Druge operativne grupe za Hercegovinu u kojem se ne spominju „hrvatske paravojne formacije“ u dolini Neretve.
General major Radomir Damjanović je izjavio kako je JNA „veoma zadovoljna“ s istočnom Hercegovinom, a što se tiče zapadne Hercegovine, rekao je da „oni prate i znaju što se tamo priprema“.
Da ne bi bilo sumnje o čemu se zapravo radilo Damjanović je dodao: „BiH treba sve da uradi da nema ustaško-fašističkih snaga na svojoj teritoriji“. Krehić piše da je potpuno jasno kako je JNA usmjerila oštricu na zapadni dio Hercegovine, kamo su inače prstom pokazivali mnogi. Ali dodaje da je vrlo opasno to što je i Alija Izetbegović legitimizirao njihove namjere.
Tri dana poslije potpisa navedenog sporazuma, 27. prosinca 1991., izaslanstvo HDZ-a BiH sastalo se u Zagrebu s predsjednikom Tuđmanom, uz nazočnost brojnih državnih dužnosnika.
Sastanak je vođen u znaku sukoba i podjela u sklopu vodstva HDZ-a BiH. Jednu frakciju vodio je predsjednik HDZ-a BiH Stjepan Kljuić, čije se izlaganje svodilo na pravdanje politike Alije Izetbegovića i objašnjavanje (svoje) nemoći. Kao alternativa Kljuićevoj politici javila se opcija koju je zastupao Mate Boban, predsjednik HZ H-B.
On se pozvao na „Zaključke sa sjednice hrvatskih dužnosnika iz BiH“, koja je održana 23. prosinca 1991. u Tomislavgradu. Boban je prilično „slobodno“ tumačio te Zaključke i rekao da oni ovlašćuju predsjednika Tuđmana da zastupa interese HZ H-B pred međunarodnom zajednicom i u međurepubličkim dogovaranjima o utvrđivanju konačnih granica Republike Hrvatske.
Na istoj sjednici JNA je proglašena zločinačkom armijom i zatraženo je njezino povlačenje s prostora HZ H-B. Upozoreno je na štetnu politiku predsjednika HDZ BiH Stjepana Kljuića, kome je uskraćen legitimitet za daljnje zastupanja Hrvata u BiH.
Prema Bobanovim riječima, u Zaključcima sastanka u Tomislavgradu navedeno je i da prisutni u slučaju opstanka samostalne BiH traže „neki oblik kantonalnog ili konfederalnog povezivanja“, kako hrvatski narod više nikad ne bi bio „u ropskom i podređenom položaju prema drugim narodima“.
Na sjednici u Zagrebu čula su se suprotstavljena stajališta, a pale se i teške riječi. Preporuka predsjednika Tuđmana bila je da hrvatski političari u BiH trebaju voditi hrvatsku politiku, koja će voditi računa o interesima Hrvata u BiH, ali i ukupnim hrvatskim interesima. Predsjednik Tuđman je konstatirao da su se Srbi „izdvojili“ pa prema tome „Bosne i Hercegovine nema“.
U tom smislu je tražio od Kljuića i ostalih da stupe u pregovore s Izetbegovićem i Karadžićem jer je Kadijević izjavio kako će vojska „prihvatiti politički dogovor“.
Sažetak iznesenih stajališta s tog sastanka Tuđman je predočio javnosti u razgovoru s urednicima, komentatorima i novinarima koji je objavljen u novogodišnjem broju Vjesnika na kraju 1991. i početku 1992. godine.
On je rekao da zapadne zemlje još uvijek pokušavaju održati neku razinu povezanosti i kontinuiteta između jugoslavenskih republika, ali i da će Srbija nakon svega morati prihvatiti političko rješenje na prostoru čitave bivše Jugoslavije.
Naglasio je da Srbija uz podršku JNA namjerava izdvojiti dijelove BiH s većinskim srpskim stanovništvom, a sve radi stvaranja „mini Jugoslavije“.
Pokušaji uključivanja cijele BiH u takvu tvorevinu ne mogu proći pa je „trajno i pravedno političko rješenje moguće postići samo mirnim putem i na način koji će zadovoljavati interese i hrvatskog i srpskog i muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini“.
Tuđman je rekao da upravo vrhunac krize i strepnja od izbijanja rata mogu poslužiti kao najsnažniji argument „da treba ići ka suglasju i mirnom političkom rješenju“.
Više puta je naglasio potrebu za rješenjem koje će osigurati „trajni mir“ što je moguće samo ako interesi svih naroda budu zadovoljeni.
Razgovor predsjednika Tuđmana s hrvatskim izaslanstvom iz BiH, kao i njegove izjave u razgovoru s novinarima treba sagledati u kontekstu u kojem je razgovor vođen, odnosno u kojem su izjave davane.
Taj kontekst prije svega određuje vrhunac ratnih operacija protiv Hrvatske, srpske odluke o izdvajanju iz Hrvatske i BiH, strahovita koncentracija snaga JNA u BiH, ali i Izetbegovićeve izjave da to nije „naš“ – muslimanski rat, da je JNA „dobrodošla“ u BiH, potpisivanje sporazuma s JNA i lobiranje protiv priznanja Hrvatske.
Osim toga, bio je to samo jedan u nizu razgovora na kojima su tražena odgovarajuća politička rješenja i to u zadanim uvjetima. Kada je Izetbegović promijenio politički pravac, odustao od sporazuma sa Srbima i odlučio se otvoreno opredijeliti za neovisnost BiH, hrvatska politika ga je ponovno podržala.
Tuđman je ubrzo, zajedno s vodećim hrvatskim političarima iz BiH, podržao odluku o referendumu za neovisnost BiH. Nakon potpisanog sporazuma o bezuvjetnom prekidu vatre između Hrvatske vojske i JNA, u Sarajevu je 2. siječnja 1992., dogovoren ulazak međunarodnih snaga (UNPROFOR) koje će čuvati mir.
Zaključimo: Hrvatska zajednica Herceg – Bosna osnovana je u jednom od najtežih trenutaka u novijoj hrvatskoj povijesti. Hrvatska je gorjela.
Osnivanje HZ H-B izraz je političke volje Hrvata u BiH da neće ostati u Jugoslaviji, da ne žele JNA kao „svoju vojsku“, da je rat u Hrvatskoj „i naš rat“ te da neće mirno gledati uništenje Hrvatske.
Što se tiče odnosa prema BiH treba imati na umu da su isti ljudi koji su osnovali HZ H-B, dva mjeseca kasnije 25. 1. 1992. u Skupštini BiH izglasali Odluku o referendumu te su 29. veljače i 1. ožujka organizirali i uspješno proveli referendum.
Tamo gdje nije bilo HZ H-B i Hrvatskog vijeća obrane u BiH uglavnom nema ni Hrvata.
Što se tiče Republike Hrvatske, bez političkog i vojnog organiziranja Hrvata u BiH Hrvatska bi se teško mogla obraniti, a nikako ne bi mogla osloboditi okupirane krajeve.
To potvrđuju i pravci napada na Hrvatsku 1991., kao i pravci udara Hrvatskih snaga na okupirana područja 1995. Republika Hrvatska nastala je obranjena je i oslobođena zajedničkim naporima i krvlju većine njezinih građana, Hrvata u BiH i iseljene Hrvatske.
To znaju i neprijatelji hrvatske slobode i samostalnosti te uporno pokušavaju razbiti to zajedništvo, piše Lučić za Bild.
Vrisak.info
