Piše: Ivan Crnjac/Večernji list
Hrvatima u BiH treba treći entitet, ustao je, ispalio to i mrtav-hladan sjeo nazad u saborske klupe tada Hrvoje Zekanović. Bilo je to u prosincu 2018. u Hrvatskom saboru, kada je Sabor usvajao Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH. Kompleksna tema, s nešto ublaženim zaključcima u odnosu na izvornik, ali ipak dobra tema. I pomalo sjeta na vrijeme kada su bh. Hrvati u saboru imali kakve-takve predstavnike za razliku od današnje trojke.
Elem, kolega koji je sa mnom novinarski iz sabornice tada pratio što se događa i ja smo se pomalo čudno zgledali jer, izvaliti nešto takvo, vrijeđanje je kompleksnog političkog pitanja u BiH i samog položaja Hrvata u toj zemlji.
Zekanović je tada, doslovno, obezvrijedio hrvatsko pitanje u BiH i sveo ga na jednu frazu koja čak i nije originalna nego je skovana puno ranije, a skovao ju je, prvi ili među prvima, Rajko Vasić. Da, Rajko Vasić, koji je čak imao problema i s Biljanom Plavšić koja ga je gledala čudno i pitala što to on govori. Tezu je kasnije popuplarizirao Nino Raspudić i Poskok, a svoje besmislje je doživjela kada su je počeli koristiti ini zekanovići.
To je kao da ste pacijent s ozbiljnim karcinomom, odete u bolnicu, čekate dok o vama zasjeda konzilij liječnika, napeti ste, pijete treću kavu s aparata iako vam je muka i od prve, i onda jedan liječnik, osobito nepametan, dođe i kaže: Vama bi bilo dobro da se izliječite od raka.
Wow majstore! Svaka čast! To je Zekanović uradio prije nešto više od tri godine, u Saboru, u srcu hrvatske državnosti i jednom od najvećih simbola i kontinuitetu te državnosti. Doslovno je popišao one koji su stvarali (i) hrvatsku državu jer je bh. Hrvate sveo na običnu floskulu. Nekoliko godina kasnije, u srijedu, 27. travnja, opet je obezvrijedio isti taj Sabor, ali ovoga puta i instituciju Predsjednika Republike.
Došao je za govornicu s vrećicom nečeg što nalikuje na kokain i tvrdio kako je to našao na Pantovčaku aludirajući pri tom da se predsjednik Zoran Milanović drogira. Moja teorija, a vezana za Milanovićevo navodno šmrkanje, naprosto je genijalna, iako je moja. Bez lažne skromnosti. S obzirom na to da se priča oko Milanovićevog šmrkanja pokrenula tijekom predsjedničke kampanje kada se za stolicu na Pantovčaku natjecao s gospođom Grabar Kitarović, uvjeren sam kako je ono šmrcanje i češkanje nosa u emisijama na televiziji osmislio netko iz njegovog PR tima.
Poruka je jasna: Ako Grabar Kitarović u nekim dijelovima emisije i briljira, ako pokaže kako može, zna i hoće bolje od Milanovića, to će pasti u drugi plan jer će pažnju ukrasti Milanovićevo šmrcanje i češkanje nosa.
Birači mu to neće zamjeriti – oni koji su oštri po tom pitanju i groze se drogiranja neće ni shvatiti zašto je šmrcao i svakako mu neće dati glas ako i shvate, oni koji su sami skloni povući crtu tu i tamo neće imati s tim problem, a najveći broj njegovih birača se neće ni osvrtati na to jer im je sve prihvatljivije od HDZ kandidata pa čak i kokain. Recept koji, na prvu, ne može propasti. No, vratimo se u sadašnjost. Ne znam drogira li se predsjednik Hrvatske niti me to naročito zanima. Volio bih da nije, a ako i jest, neka. Samo nek’ nastavi dalje pričati ono što priča. Ono što me zanima su njegovi glavni vanjskopolitički prioriteti, a to je status Hrvata u BiH.
To pokazuje kontinuirano od prvoga dana mandata. Svaki susret doslovno s bilo kim koristi za priliku kako bi pričao o obespravljenosti Hrvata u BiH i upozoravao na problematiku Željka Komšića i bošnjačkog pljačkanja tog naroda u BiH. Od Vatikana do švicarskog predsjednika. Od posjeta Požegi do susreta s Dodikom. I onda dođe Hrvoje Zekanović, čovjek koji je nudio slatka i lagana rješenja, bez da je objasnio kako ih provesti, i popiša se po instituciji Predsjednika Republike.
Užas je to nad užasima i nešto potpuno nezapamćeno i u najvećim cirkus državama.
Pervanova ludiranja po Saboru i aktivacija zaštitara malo-malo se može smatrti zanimljivim performansom ili socijalnim eksperimentom, a Zekanovićeva uvreda najvažnijih hrvatskih institucija u najmanju ruku zaslužuje da bude prezrena od svih iole normalnih političkih Hrvata. Političko kalkuliranje, trgovanje, ulizivanje premijeru, svađa s koalicijskim partnerima oko (ne)cijepljenja, nejasni ideološki i drugi smjerovi i skretanja – sve ono što inače čini sukus politike – je nešto što ne treba posebno razmatrati i čak treba razumjeti, ali unošenje one smiješne vrećice u sabornicu i vrijeđanja parlamenta i Predsjednika Republike je dno dna za koje sam osobno vjerovao da ga nitko neće dotaknuti.
Vrisak.info
