Četrdeset godina čekaš da odrasteš u stvarnog čovjeka bez dječjih ograničenja. I onih ushita radosti kad s materom i ćaćom ideš u trgovinu iako već imaš sina od 10 godina, ti si nečija kći. Plašljivo srce, nemirne igrice tko će koga ujutro probuditi. Tko će prvi tubicu paste za zube dohvatiti.
Tko je prvi ovo, tko će prvi ono. Uvijek neko čekanje na pobjedu. Trajno natjecanje u istančanosti za zadovoljštinu. Previše traženja i očekivanja, premalo stajanja i osluškivanja. Nikad nisam pratila kako zrno graha klija i raste. U osnovnoj mi to nije bilo važno, kao što mom sinu danas nije.
Zato ja pratim već poveliku stabljiku u plastičnoj čašici. Moje ruže već imaju sedam pupova. Maćuhice su narasle nekoliko centimetara, a sunce je dulje na obzoru nego jučer. Eto nekako sam uhvatila vrijeme za stvari koje mi nekad nisu bile bitne. Likvidirana od potreba za životnostima kao komad tekstila koji čeka da ga netko skroji u haljinu za nečije savršene uspjehe, koje by the way ja neću uživati. I tako u tom vječitom slomovratu kolutanja naprijed naiđem iznenada na Stop.
Idealno da opsujem. Da ljuta rukama pokušam razmaknuti maglu. Piše coronavirus na novoj kutiji proljetnih čizmica. Šta sad?! Zar ta corona nije tamo negdje u Kini? Zar tamo ljudi ne umiru?! Da, tamo umiru. A Kina je daleko.
Mjesecima prije bih samo prebacila na drugi list ili program. Ne volim crne kronike. Ružne vijesti. Još kad sam shvatila da je sve krenulo od mokrih tržnica na kojima se prodaje meso ugroženih životinja poput šišmiša. Zaboga, kako netko može pojesti šišmiša?! Ili mačku ili psa?! Potajno sam Božemiprosti mislila da to i zaslužuju. I evo par mjeseci kasnije stigla corona i u Hercegovinu, koja kako rekoh ni blizu Kine nije.
Hercegovci ne jedu šišmiše. Hercegovci vole sunce. Vole kavu. Vole vino. Najdraže mjesto za druženja su gelenderi i zidići. Eto načičkamo se k’o vrapci i udri po sportu, politici, filmu. Dođe red i na coronu. Zabranili nam kretanja i okupljanja. Opća panika.
Tko će u kuću sa ženom? S mužem? Dijecom? Kaže ona ne može. I on se slaže. Ma hajde Fadile opali taj policijskki sat. Ili neki drugi sat koji će ovim mojim zemljacima vratiti osjećaj za babu i didu, onog malog Ivana koji je operirao srce prošlu zimu.
Za onu moju Draganu koja je presadila bubreg prije godinu dana i želi živjeti sa svoju malenu sedmogodišnju kćer. Za ujaka moje prijateljice koji je nakon puno godina dobio novo srce i treba svom sinu koji je ostao bez majke.
Za tu bebicu jučer rođenu kojoj majka nakon carskog reza leži zaražena coronom. Sve mi koje smo se porodile na carski rez znamo što znači zakašljati par dana poslije. I svi vi koji kažete da ne možete samo ste kukavice koje nikad nisu davale sebe za nekog. Da ste koji put proveli par dana u Klaićevoj bolnici sa bolesnim djetetom čekajući rezultate nalaza ovo bi vam bio mačiji kašalj.
Sedam mjeseci sam ležala u krevetu i išla samo u wc. Ošišala kosu skoro na nulu samo da se ne češljam jer mi je i najmanji napor mogao izazvati preuranjeni porod. Imate nebo i sunce i zvijezde i ptice. Sve je čisto. I kuće i ruke. Kaže moja mater da mi se ćaća naprao ruku u zadnjih 10 dana više nego u zadnjih deset godina.
Napokon ga je uglavila u svoje norme čistih ruku. Za nju su najvažnije čiste ruke i čist obraz. Tako nekako i meni. I ljudi bolje da vrijeme provodite u kućama koje dezinficirane mirišu na bolnicu, nego da ležeći u bolnici tražite miris kuće. Nećete ga naći. Vjerujte. Znam. Kad mislite da ne možete okrenite na molitvu.
Kršćani živite korizmu. Ostali živite svoje pokore i molitve. Samo nam vjera može pokazati kako bolovati i ozdraviti. Kako biti kušan, a ozdraviti. I ako ste ikad sanjali da ste super junak koji će spasiti svijet evo dobili ste priliku. Samo ostanite doma!
Ana Soldo/Vrisak.info