Za njihovo ubojstvo osuđen je pripadnik Armije BiH Hanefija Prijić Paraga na 15 godina na sudu u Travniku i doživotni zatvor u Italiji.
U nedjelju, 29. svibnja, navršilo se 29 godina od podmuklog ubojstva trojice talijanskih humanitaraca, a bili su to Fabio Moreno, Sergio Lana i Guido Puletti, na području planine Radovan (Gornji Vakuf), zbog čega je bivši zapovjednik 3. korpusa Armije BiH Hanefija Prijić Paraga u Italiji osuđen na doživotni zatvor, da bi mu 2017. kazna bila smanjena na 20 godina, piše Večernji list BiH.
U povodu obljetnice stradanja talijanskih humanitaraca na adresu Večernjaka stiglo je pismo čitateljice koja se u svibnju te ratne 1993. zatekla u Italiji te nazočila misi za ubijene, a koja se danas pita zašto nevini ubijeni humanitarci nemaju ni spomenik na mjestu ubojstva.
Pismo prenosimo u cijelosti.
”Sredinom travnja 1993. godine, bježeći od rata uz pomoć humanitarne organizacije iz grada Ghedija u Italiji, pronašli smo utočište kod talijanskih obitelji. Nakon mjesec dana humanitarci navedene organizacije Sergio, Fabio i Guido ubijeni su na putu za Gornji Vakuf, dok su Christiano Penochio i Agostino Zanotti preživjeli pogubljenje, a kasnije su postali i živi svjedoci zločina. Od tada, a posebice od dana kada smo prisustvovali misi za ubijene u gradu Ghediju, osjećala sam krivnju jer se to dogodilo u mojoj zemlji i među narodom s naših prostora, a i bijes što se pokušalo prekriti velom zaborava. Kada sam malo istražila, otvorilo se mnogo pitanja. Za njihovo ubojstvo osuđen je pripadnik Armije BiH Hanefija Prijić Paraga na 15 godina na sudu u Travniku i doživotni zatvor u Italiji. Na kraju se to svelo na 20 godina. Na podizanje optužnice čekalo se 8 godina. Drugih dvoje sudionika u zločinu također su pripadnici Armije BiH – Sabahudin Prijić Dino i Rasema Handanović Zolja, koji su nakon bijega u inozemstvo i raspisane tjeralice vraćeni u zemlju i osuđeni (smiješno). Zapovjednik operativne skupine Bugojno – G. Vakuf bio je današnji ministar Selmo Cikotić. I ovdje je odgovor jednostavan. Nakon dva suđenja kao pripadniku Armije BiH, i to na poziciji zapovjednika, pri povratku u zemlju biva uhićen kao zapovjednik te za krivotvorenje dokumenata. Odgovor je jednostavan. Na kraju i jedno jednostavno pitanje koje treba postaviti svima: Treba li se obilježiti mjesto stradanja mladića – humanitaraca, barem jednom spomen-pločom kako bismo i mi odgovorili s malo humanosti?”, navodi čitateljica koja je priložila i “pismo oprosta” majke Sergija Lane, koji je ubijen 29. svibnja 1993.
Oprost majke
”Moj sin je imao 20 godina – to mu je bilo peto putovanje u Hrvatsku i BiH. Išao je kao volonter, transportirajući hranu i ostale potrepštine za N. Travnik i Zavidoviće. Sergio je bio jednostavan mladić, dobar i blagonaklon. Volio je sve ljude. Za njega i za mene ne postoji razlika između Hrvata, Bošnjaka i Srba, htio je pomoći svima onima koji pate i imaju potrebu. Zajedno smo molili da se mir vrati u vašu državu. Želim se obratiti onima koji su ubili moga sina, jedinog kojega smo imali, pa možete zamisliti koliko smo ga otac i ja voljeli. Sergio je ostavio veliku prazninu u mom srcu, no vjerujem u Boga i sigurna sam da su naš Sergio i njegovi prijatelji u raju. Ovo pišem kako bih vam rekla da ne osjećam mržnju i osvetu prema onima koji su ih ubili. Opraštam im. Rekli su mi da je u skupini bila i jedna žena. Ne znam je li ona majka, no voljela bih da Svevišnji dotakne njezino srce, a i ostalih osoba koje su bile s njom, kako bi shvatili da je život svake osobe svet te da treba poštovati svaku osobu. Samo humanost i ljubav prema drugima može donijeti mir u svijetu i u vaša srca”, stoji u pismu oprosta majke Sergija Lana Franke…
Vrisak.info
