Trojica urednika, od kojih je jedan bio i ravnatelj Hrvatske riječi iz Sarajeva, umrla su u posljednja tri mjeseca. Jadranko Jelačić prije desetak dana, Alenko Zornija u travnju, a Marijo Pejić u ožujku. Njihovi prerani odlasci podsjetili su na medijski projekt “Hrvatska riječ” koji, nažalost, nije dovoljno prepoznat ni u domaćoj ni u međunarodnoj zajednici. Istinski ga je podržavala samo hrvatska država. Uz financijsku potporu iz Zagreba, tadašnji veleposlanici u BiH Zdravko Sančević, Darinko Bago i Damir Zorić pronalazili su načine kako ga sačuvati. Uime Veleposlanstva Ivo Butković te Mirko Volarević, Ivan Bandić i Vesna Njikoš operativno su se brinuli da prežive i redakcija i poduzeće. Bilo je teško i opasno u ratnom i poslijeratnom Sarajevu organizirati uredničku i dopisničku mrežu te osigurati tiskanje i distribuciju, piše Jozo Pavković za Večernji list.
Redakcija je bila smještena na četvrtom katu zgrade iznad gradske središnjice SDA. S balkona prepunih vreća s pijeskom koje su nas čuvale od granata preko Titove ulice promatrali smo prvog susjeda – zgradu Predsjedništva BiH. Tu su urednici i novinari sedam godina, koliko je izlazila “Hrvatska riječ”, provodili dane i noći. Tjednik, čiji je prvi broj otisnut u kolovozu 1994., unatoč relativno kratkom trajanju, ostavio je dubok trag u društvenom životu u BiH. Bio je više od medijskog projekta. Ponosan sam što sam i ja bio dio toga tima.
Imali smo velikih planova kako tjednik “Hrvatska riječ” pretvoriti u dnevnu tiskovinu koja bi još snažnije promovirala modernu BiH i unutar nje štitila hrvatske nacionalne interese. Ostat će zabilježeno da je u okviru iste ekipe i istog nakladnika jedno vrijeme izlazio i časopis hrvatsko-bošnjačkog prijateljstva “Domovina”. Kao autori pojavljivali su se novinari svih naroda, od kojih su mnogi i danas vrlo aktivni. Takvih medijskih pokušaja ni prije, a ni poslije nije bilo. Nažalost, “Hrvatska riječ” ugasila se nakon 373 broja, 5. studenoga 2001. I to je bio jedan od razloga zašto smo tjedan dana poslije, 12. studenoga 2001., ubrzano pokrenuli Večernji list u BiH kao samostalno izdanje.
Nismo dopustili tiskani medijski mrak, a usto nekoliko je kolega iz Riječi prešlo i ojačalo Večernjakovu redakciju. Od samih početaka “Hrvatska riječ” i Večernji list imali su iznimnu suradnju. Kroz nju su se pomagali i upoznavali. Iz toga su izrasla velika prijateljstva. Ojačavana su na brojnim susretima u Sarajevu i Hercegovini. Nakon završenog broja obvezno bismo završavali na piću, igrali nogomet, organizirali večere u Sarajevu, Kiseljaku, Kreševu, Ljubuškom…
Na njima bismo najčešće osvanjivali raspravljajući kako medijsko-političkom sinergijom učiniti boljim naše društvo. A onda bi se uvijek na pola večere odnekuda pojavio Daidža (Mate Šarlija), general koji je živio u Veleposlanstvu u Sarajevu. Pamtim i dojmljive govore, poglavito Ane Havel, koja je bila na čelu Hrvatske riječi od njezinih početaka.
Za razliku od drugdje, Anine riječi u Sarajevu su imale posebnu težinu. Zbog njih je u bivšem sustavu dva puta robijala. A njezin brat Tomislav Vidović čak 15 godina bio je u zatvoru zbog utemeljenja rodoljubne organizacije “Mladi Hrvati”. Ana je u medije i politiku ušla iz idealizma, velikim dijelom u spomen na brata koji je nekoliko godina prije demokratskih promjena umro pod nerazjašnjenim okolnostima. Unatoč veoma teškim ratnim uvjetima, redakciju su većim dijelom popunili sarajevski novinari i grafičari. Časopis su, uz veliku podršku dopisnika, uređivali i s njim surađivali: Ana Havel, Srećko Paponja, Alenko Zornija, Dragan Ressner, Dragan Karanušić, Vanja Rajs, Dejan Jazvić, Zlatko Tulić, Goran Stergar, Jela Krišto, Marijo Pejić, Adnan Buturović, Husein Orahovac, Davorin Alaupović, Slobodan Lovrenović, Ivan Šabić, Marko Barišić, Ivana Rora, Andrej Rora, Jadranka Tulić, Matko Kovačević, Mile Pešorda, Veso Vegar, Dragan Šimović, Ankica Jurišić, Miljenko Karačić, Marko Knezović, Miro Bošnjak, Zvonimir Skoković Dida, Dario Zornija i mnogi drugi.
Inače, “Hrvatska riječ” transformirana je u Našu riječ d.o.o. Tako je, osim tjednika, izdavala tromjesečni časopis Matice hrvatske Sarajevo “Hrvatska misao”, kao i knjige iz projekta “Hrvatska književnost u BiH”. Svi oni koji su ih čitali mogli su lako prepoznati njihovu iznimno naglašenu uređivačku politiku promoviranja suživota i zajedništva. Osobito prema bošnjačkom narodu.
Podržavao se i koncept prevladavanja političkih razmirica, često umjetno stvorenih. Dakle, već potkraj rata, podržavajući ovaj list, Hrvatska je i na takav način slala snažne poruke o svom odnosu prema BiH i narodima koji u njoj žive. Kako tada tako i danas, uloga Hrvatske stalno se pretvara u suprotnost. “Hrvatska riječ” službeno nikada nije ugašena. I danas živi u registru poduzeća. Poput hrvatske riječi u političkom životu, koju mnogi u Sarajevu žele trajno ušutkati.
Vrisak.info
