O Hrvatskoj Republici Herceg Bosni, koja je jučer obilježila 30 godina, mnogi daju svoj sud bez poznavanja ili uvažavanja povijesnog konteksta. Ponajviše je onih koji je tendenciozno koriste kao oružje u diskreditiranju Hrvata. Stoga je krajnje vrijeme da, umjesto političara, povjesničari na egzaktan način tumače istinu o burnim ratnim vremenima u kojima su postojale četiri strane. Sukobljeni Srbi, Hrvati, Bošnjaci i, nasuprot njima, mirovna misija međunarodne zajednice.
Piše: Jozo Pavković/Večernji list
Stranci su rat pokušavali zaustaviti raznim mirovnim rješenjima tako što su svakim sljedećim sve više ovlasti davali nacionalnim zajednicama, a sve manje državi. Prvi pokušaj bio je Cutileirov plan kantonizacije u ožujku 1992. U siječnju 1993. predložen je Vance-Owenov plan kantonizacije (10 provincija), Owen-Stoltenbergov plan iz kolovoza 1993. predviđao je labavu tročlanu Uniju BiH, a prema kojemu bi Srbi zadržali najveći dio okupiranoga teritorija.
Tog vrućeg kolovoza ’93. Europska zajednica i Ujedinjeni narodi dobivali su signale od triju zaraćenih strana kako će prihvatiti taj prijedlog. No, Owen je od triju parlamenata tražio da ga oslužbene. Kako Hrvati nisu imali parlament, uspostavili su ga transformacijom Hrvatske zajednice Herceg Bosne u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu.
Srpski su zastupnici na Jahorini (27. 8.) i hrvatski u Grudama (28. 8.) prihvatili sporazum, dok je “većinski muslimanska bosanska Skupština” održana u Sarajevu istog tog 28. kolovoza jednoglasno izglasala samo nastavak pregovora. Tri dana nakon toga glavni tajnik UN-a informirao je u pismu predsjedatelja Vijeća sigurnosti da ga je “gospodin Boban informirao kako ga je njegova parlamentarna skupština ovlastila da potpiše paket, ali bez bilo kakvih promjena, ako ostale dvije strane potpišu”, da je srpska strana prihvatila plan, “ali bez bilo kakvih promjena” te da je Izetbegović kazao kako je on ovlašten potpisati mirovni paket, “ali je tražio za muslimansku republiku više teritorija”. Owen je nakon toga nagovarao Izetbegovića da prihvati plan uz obećanje: “Dat ćemo vam teritorij od Hrvata, oni svakako trebaju platiti ovaj rat.”
Kako je prolazilo vrijeme, domaći su pregovarači bili sve isključiviji, osobito oko teritorijalnih razgraničenja, tako da je Owen-Stoltenbergov plan o uniji triju republika propao. Ostala je Hrvatska Republika Herceg Bosna, koja je pola godine poslije (18. ožujka 1994.) unesena u temelje hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH (Washingtonski sporazum), a poslije i u Daytonski sporazum (21. studenoga 1995.), kojim je i okončan rat.
Kronologija pregovora potvrđuje kooperativnost Hrvata. Prihvaćali su sve međunarodne sporazume. Čak su, zbog njih, (ne)izravno utemeljili i HR Herceg Bosnu. Ipak, na kraju su se “odrekli” svoje republike u korist i entiteta (Federacije) i države (BiH). Nakon rata istoj su toj međunarodnoj zajednici zbog svega toga postali krivci. Stranci su zaboravili da je HZ HB osnovana kako bi se Hrvati BiH zaštitili od srpske agresije, a HR HB kako bi se zaustavio rat i uspostavio mir.
Zbog svega toga o Herceg Bosni treba održati međunarodnu konferenciju. Domaći i međunarodni povjesničari i znanstvenici trebaju osvijetliti njezinu ulogu. Uza sve pogreške, ona je odigrala ključnu ulogu u završetku rata i uspostavi države BiH. Neiskrenost druge, treće i četvrte strane prema Hrvatima rezultirala je ovakvom BiH. U ratu su im za zelenim stolom htjeli uzeti teritorij, a u miru političke ovlasti. Unatoč svemu, zahvaljujući Herceg Bosni i Hrvatskom narodnom saboru opstali su i Hrvati i BiH. Zato ih i optužuju!
Vrisak.info
