Piše: Ivan Crnjac/Večenji list
Godinama već bosanskohercegovački Hrvati trpe fizički i politički teror u Bosni i Hercegovini. Od kraja rata, Hrvatima su postavljane autobombe ispred policijskih stanica, ministri su im dizani u zrak, tenkovi slani u banke i medije, ubijani povratnici na Badnjak kao i časne sestre, šikanirani su u zajedničkim institucijama, brutalno preglasavani od brojnijih Bošnjaka, na nogmetne utakmice su im slani huligani da unište cijeli grad, a sve to, nažalost, traje i danas.
Ovih dana je u području mjesta Jelah, nedaleko od Tešnja, bošnjački radikal i samozvani novinar Miralem Merdić krenuo u pohod na katoličko groblje da skine zastavu bosanskohercegovačkih Hrvata koju je tamo postavio mjesni župnik. Spomenuta zastava potpuno je legalna o čemu se više puta oglasio i sud, a po državnom zakonu o zastavi Bosne i Hercegovine isticanje drugih zastava nije zabranjeno na području BiH.
Teška manjina
Sablazniju dimenziju ova vijest ima kada se uzme u obzir kontekst priče. Po zadnjem popisu stanovništva od prije devet godina u mjestu Jelah živi 353 ljudi, od toga je nacionalno neopredijeljenih 20, Srba nema, Hrvata je osam(!), a ostalo su Bošnjaci. U cijelom Tešnju živi 1462 Hrvata, što je oko 3.4%, dok je Bošnjaka 94%! Popis 1991. nije bio dramatično izmijenjen u odnosu na na ovaj posljednji, ali je Hrvata bilo nešto više i u samom Jelahu i u Tešnju.
Nikola Dadić, predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana HVO-a općine Tešanj, potvrdio je medijske natpise o skrnavljenju groblja i spomen obilježja poginulim pripadnicima HVO-a te nasilnom trganju zastave hrvatskog naroda. “Svima koji ovo rade želim poručiti kako se ovako ne gradi ni život ni suživot. Bosna i Hercegovina je trojedina država. Kad se napada identitet jednog od njenih naroda time se kida i dio Bosne i Hercegovine. Zajednički život je potrebno graditi djelima a ne samo retorički. Svaki narod ima pravo na svoj identitet, kulturu, jezik i simbole”, rekao je Dadić za Dnevnik.ba.
To je stvarnost koju žive bosanskohercegovački Hrvati. Prije nekoliko mjeseci isto su doživjeli i u srednjobosanskom gradiću Varešu u kojem, također, čine manjinu. Da nije riječ o “samo” nacionalnoj mržnji i netrpeljivosti – nego i vjerskoj – jasno je jer su se i u Varešu radikali okomili na katoličku crkvu i zastavu u dvorištu.
Hrvate u Bosni i Hercegovini neki jednostavno ne žele i ne podnose. Kad sam prije četiri godine bio u Kraljevoj Sutjesci na dočeku Dejana Lovrena, priča je bila slična kao i ovdje, samo, preostali mještani su bili u strahu pa nisu javno istupali oko toga kako ih tretiraju “komšije” koje im svako malo dođu uništiti bezazleni grafit ‘Uvijek vjerni’ koji su lokalni mladići nacrtali ispred mjesnog doma ponajviše zbog činjenice da se u tom mjestu rodio i jedan od ponajboljih stopera Vatrenih…
U Sarajevu su, također ovih dana, oštećeni vijenci postavljeni u spomen brigadi HVO-a kralj Tvrtko (usput, sve postrojbe i brigade HVO-a u Bosni su tijekom rata nosile imena vladara srednjovjekovne Bosne dok su se one bošnjačke Armije zvale ili po teritorijalnim i reljefnim nazivma, brojevima, ili po osmanskim osvajačima).
HVO brigada Kralj Tvrtko imala je oko 5000 pripadnika u Sarajevu i dala je nemjerljiv doprinos tom gradu tijekom rata, a nikad joj nije dozvoljeno da u tom gradu ima svoj spomenik. Možda i bolje, jer bi, kako praksa pokazuje, vjerojatno brzo bio uništen ili oštećen.
30 godina terora
Bh. Hrvati tako žive 30 godina fizičkog i političkog terora, trpe razne povike i uvrede, trpe da ih se politički i medijski šikanira, proglašava UZP-ovcima i zločincima, tamo gdje gotovo uvijek vrijedi maksima “počivali u miru” hrvatski mrtvi nemaju pravo ni na to…
Sve to im rade sugrađani i ljudi s kojima bi trebali dijeliti sudbinu i sutrašnjicu jer današnjicu, očito, ne dijele. Sve to im rade ljudi koji su tijekom rata bili smješteni po Jadranu kao izbjeglice. Sve to im rade ljudi kojima su Hrvati više puta spašavali i državu i goli život.
Istovremeno, Zagreb na sve gleda preblago, vijesti se teško probiju u medije, tema nije popularna jer bh. Hrvati nisu “fensi” manjina koju treba štititi, nisu spolno neutralni vegeterijanci koji pomodno ne jedu gluten, nisu izbjeglice iz egzotičnih krajeva s novim iphoneima, o njihovoj borbi i ugrozi prava se ne priča u mainstreamu, to nije cool i zanimljivo i nikoga ne zanima jer nije na obroncima sunčanog bliskog istoka ili negdje u srednjoj Aziji ili Africi… O tomu nikada neće pisati New York Times i tema nikada neće biti na CNN-u. Slijedom toga, ni hrvatski (kolonijalni) mediji neće joj dati prostora, osim par časnih iznimki poput ovog medija gdje čitate ove redove…
Prvi korak terora nad Hrvatima je bio kad je vojni i politički vrh u Bošnjaka Hrvatima zabio nož u leđa. No to je tema za poseban tekst. Drugi korak je bio početak nametanja političkih predstavnika. Treći korak traje još uvijek – to je skrnavljenje bogomolja, groblja, uništavanje nacionalnih simbola i sijanje straha… Što bi mogao biti četvrti korak?
Odgovor je jasan sam po sebi, samo bi mnogim ignorantima moglo biti jasno tek kad se on bude realizirao. Prateći retrospektivno što se sve do sada događalo – nema sumnje da hoće. Upitno je samo je li prekasno da se nešto napravi?
Vrisak.info
