Ovo treba reći potpuno otvoreno – cijeli svijet je zbog pandemije virusa ušao u ekonomsku depresiju nezabilježenu u povijesti. Nitko ne zna koliko će trajati. Nitko ne zna koliko posto će pasti svjetski BDP. Jedino što sigurno znam je da ćemo mi u Hrvatskoj na kraju uspjeti!
Jedino mi imamo iskustvo od prije 30 godina kada smo, podsjetimo se toga, bili ostavljeni gotovo sami samcati da se izborimo za vlastitu opstojnost. I uspjeli smo!
Nemoguće je kopirati konkretne recepte iz tog vremena, ali je vrlo jednostavno aktivirati godinama potiskivani nacionalni zanos, domoljublje, zajedništvo, praktična iskustva i odvažnost u primjeni vlastitih rješenja. Da se razumijemo, ovdje govorim samo o gospodarstvu. O zdravstvenim aspektima pojma nemam, ali se s punim pouzdanjem prepuštam našim dokazanim ekspertima, epidemiolozima i ostalima. Politika ih treba nastaviti slušati i osigurati im sve uvjete za implementaciju mjera koje donose.
Isti pristup međutim treba dosljedno prakticirati i kada je ova i ovakva gospodarska kriza u pitanju. Politika barem sada mora slušati struku, a u privremenu “izolaciju” staviti sve šarlatane, demagoge, populiste i lovce u mutnom. Iskustvo pokazuje da su se oni već posakrivali u mišje rupe.
Kriza neće nestati s početkom ljeta
Prvi skup mjera koje je donio Hrvatski sabor samo je početak. Nema puno smisla trošiti vrijeme na analizu pojedinačnih mjera, pogotovo nema smisla ismijavati pojedinačne “slabe” mjere. Sve su one u dobroj namjeri donesene na brzinu i pod implicitnom pretpostavkom da će pandemija i prateća svjetska gospodarska kriza nestati nekako s početkom ljeta. Na žalost, neće! Daj Bože da sam u krivu…
Gospodarstvo svijeta će u 2020. zabilježiti najveći pad ikada viđen u pisanoj povijesti. Zbog dva razloga. Prvi je što je zahvaćen cijeli međusobno iznimno isprepleten svijet. Nema zdravog kontinenta koji može povući. Drugi razlog je što se ovdje ne radi o financijskoj krizi koja se u valovima prelila u realni sektor i ostatak svijeta. Ovdje se radi o brutalnom fizičkom zaustavljanju velikog dijela ekonomske aktivnosti! Svijet je stao. Ljudi ne putuju, granice su zatvorene, kod kuće ostaju cijele države, a ne samo škole, vrtići, trgovine, hoteli, aerodromi.
U pitanju je očajnička borba za preživljavanje. Svakome je jasno da je svjetski ekonomski stroj teško oštećen i sveden na, recimo, pola kapaciteta. Jasno je i to da će popravak tog složenog stroja potrajati godinama. Uz stalno prisutan strah da će se pandemija ponovo pojaviti, čak i kada bude zaustavljena. Stoga se ne smijemo zavaravati čekajući neko “deus ex machina” rješenje. I mi Hrvati moramo opstati. Ovaj put će ipak biti lakše – živimo u uređenoj vlastitoj državi.
Pet načela u borbi za opstanak
Podsjećam na nekoliko načela kojih se moramo držati u borbi za gospodarski opstanak.
Prvo – ni u ludilu ne smijemo podleći sirenskom zovu grubog državnog intervencionizma s mjerama iz arsenala tzv. ratne ekonomije. Razumljive su analogije s ratom. No, Hrvatska je zbrinula i prognanike i izbjeglice i naoružala vojsku te pobijedila u Domovinskom ratu upravo zbog toga što je dosljedno gradila i prakticirala tržišno gospodarstvo na bazi privatnog poduzetništva. Nikakvi bonovi i točkice, nikakvo propisivanje cijena, nikakvo administriranje koje suspendira funkcije tržišta. Nikakvo sanjarenje o tome kako ćemo ubuduće “sve sami proizvesti”. Ne možemo. Sve to smo izbjegli prije 30 godina i samo zato izašli iz daleko veće ekonomske krize od ove koja nam slijedi.
Drugo – upravo sada su i vrijeme i uvjeti za hrabro (neizbježno!) rezanje brojnih državnih izdataka. Silovit pad BDP-a (time i poreznih osnovica) zahtijeva promptno i jednako silovito odustajanje od desetina milijardi državnih rashoda. Masa plaća prva je na redu. Koliko smanjiti? Više od pada poreznih prihoda! Kada? Odmah! Od ranije nepotrebne državne i paradržavne institucije i službe ukinuti odmah. Koje? Sve!
Treće – potpuno novi proračun treba iz temelja presložiti prioritete. Zdravstvu – koliko treba. Socijalnoj skrbi za ugrožene – koliko treba. Mirovine – kao prošle godine. Plaće – umanjene barem za pad BDP-a, uz privremeno prepolovljenje raspona između minimalne i maksimalne. Ostalo – ako što ostane. Ne zaboravite – nema više zaduživanja u inozemstvu. Inozemstvo nema ni za sebe. Na srednji rok nema ni značajnog zaduživanja na domaćem tržištu. Nema ni tiskanja novca – dijelimo vrlo ograničene realne artikle koje ne možemo povećati dotiskanim papirima. Drugim riječima, na rok od tri godine proračun će kumulativno morati biti uravnotežen. Kao sredinom devedesetih. Godinu prije Oluje – u suficitu. Zbog prije provedenih reformi.
Četvrto – apsolutno potrebno spašavanje radnih mjesta u privatnom sektoru provoditi isključivo horizontalnim i to nediskriminatornim mjerama. U prvoj fazi izravnim plaćanjima iz proračuna i državnim jamstvima za kredite banaka privatnom sektoru. Nikakve sektorske licitacije, nikakvo zatrpavanje stotinama “olakšica” po razredima, granama, tipu vlasništva, regijama… platiti iz proračuna svima u proporciji bruto plaća iz 2019. godine.
Peto – Vladi privremeno treba dati ovlasti da donosi tzv. uredbe sa zakonskom snagom. To je apsolutno najvažniji instrument! Vlada, koja uvijek ima kvorum, koja može održati pet telefonskih sjednica na dan, mora biti u stanju munjevito reagirati. Mora. Da nismo imali taj instrument u devedesetima, nikada ne bi bilo ni kune, ni onog proračuna, ni naoružane vojske, ni u hotelima zbrinutih prognanika i izbjeglica. Jednom na mjesec uredbe dolaze na potvrdu u Sabor.
Eto, zbog konkretnog iskustva iz devedesetih, uvjeren sam da smo kao nacija potencijalno izvrsno pripremljeni da se nosimo s ovim ugrozama. Treba zaustaviti sva nadmetanja i nadmudrivanja, sva hinjena vježbanja demokracije na 37. decimalu, sva podmetanja i sterilna suprotstavljanja. I preživjet ćemo.
A da ćemo se nakon toga naći u svijetu u kojem više ništa neće biti isto kao prije, to je apsolutno sigurno. Bit će bolji i humaniji, uvjeren sam, zaključuje Škegro u kolumni na Direktno.hr.
Vrisak.info
