Čudno je reći nekome laku noć, baš u podne kad se nekako čovjek naspava i razbudi.
Čudno je reći nekome i da je došao kraj, kad znaš da je tek na početku.
Čudno je nekako i reći nekome zbogom, a znaš da su ti isti tek došli.
Došli da ostanu.
Veliki ljudi postanu.
Bilo ih je osam.
Jedne hladne decembarske noći koji su se baš noć pred godinu novu u tramvaju prije policijskog sata vraćali svojim kućama s posla. Njih osam koji su zaključavajući svoja radna mjesta vjerovali da zaključavaju i sve ono loše što je dvije i dvadeseta donijela.
Te iste noći bilo ih je isto toliko i u redu za toalet nekog zadimljenog kafića, koji su odjeveni u pomno birane novogodišnje kombinacije vjerovali kako će sjaj s kragne majčinim rukama svježe ispeglane košulje biti dovoljan da se kraj dvije i dvadesete pamti po nečemu sjajnom.
Osam ih je sigurno bilo tu noć i u bolnici, najmanje toliko i u redu za šankom, ispred ljekarne, u stanu od dvadeset i kusur kvadrata rezerviranom kod neke agencije dva dana prije. Osam je bilo njih koji su dvije i dvadesetu odlučili proslaviti i negdje na moru, na planini, u hotelu i na vikendici.
Bilo ih je osam.
Koji su uz novogodišnje TV programe, pokriveni jorganom, uz coca colu i čips negdje oko pola dvanaest poslali poruku nekome da ih vole i da im žele sretnu i uspješnu novu godinu i zaspali. Najmanje osam njih je u ponoć uz zvuke vatrometa i petardi zagrlilo jedno drugo i na uho šapnulo: Nek nam je sretna, jer gora od ove ne može biti, sigurno.
A, može i jeste.
I, što je najtužnije bolan, tek je početak.
A kraj odsviran.
Nečujno i tiho, izgubljen u jačini vatrometa, u glasnoći poljupca i krckanju izgrljenih lopatica.
Izgubljen između nekoliko izgovorenih „laku noć“ i nijednog dobrog jutra.
Bilo ih je osam.
Dvije i dvadesete.
Otišlo ih je osam.
Dvije i dvadeset prve.
Otišlo bez pozdrava.
Bez najave.
U totalnoj tišini ostavljajući sa sobom najveću buku.
Bilo ih je osam.
I ostalo kao uspomena da ćemo kad sve ovo prođe, u najvećim tišinama svojih srčanih komora biti najglasniji u izgovaranju toga koliko ih volimo i koliko nam nedostaju.
Bilo ih je osam.
I ostalo kao opomena da svako naše „dobro jutro“ živimo tako što ćemo prije nego izgovorimo „laku noć“ onima koje volimo pokazati zahvalnost životu na životu.
Bilo ih je osam.
Njih koji sada smješteni na najmekše nebeske oblake, siguran sam nastavljaju s pričom koja ih je jedne noći u dvije i dvadesetoj uspavala. Njih osam koji sjedeći na oblacima nazdravljaju svim onim dobrim i velikim stvarima koje su ostavili ovdje dolje.
Njih osam zbog kojih ove godine jedino možemo obećati da ćemo biti bolji ljudi, više se voljeti i grliti i nazdravljati svima onima koje ćemo sresti u tramvaju tik pred policijski sat, s kojima ćemo pričati čekajući na red u toalet, onima kojima će popravljati kragne friško ispeglanih košulja, sresti u hodniku neke bolnice, za šankom, ispred ljekarne i u tijesnom stanu nečijeg širokog srca.
Zbogom i oprostite nam.
I čuvajte nas.
Od vatre, vode, plina, loših cesta i loših ljudi.
Od slavlja, petardi, glasne muzike i vatrometa.
Od datuma, godina i prilika da život životarimo, a ne živimo.
I hvala vam.
Što razumijete naše laku noć u podne.
Što razumijete kraj na samome početku.
I što ćete negdje Tamo, odakle nas sada gledate ostati zauvijek budni i paziti nas.
Josip Milanović / Piso J
…
Obitelji nastradalih tinejdžera u Posušju želim snagu da izdrže ovu bol, a vama, ekipa, mekane i sigurne oblake i vječiti mir, napisao ne Josip Milanović.
Vrisak.info
