„Pripadnici Armije BiH pristigli iz Sarajeva su niže od Jablanice u Grabovici tu noć izvršili stravični zločin nad civilima, djecom, ženama starcima … Sve su poubijali koga su stigli i nitko nije ostao, osim onih koji su uspjeli pobjeći. Te noći izvršen je genocid u Grabovici‘‘
Naselje Rogića kuće, smješteno na ulazu u Jablanicu iz pravca Mostara, danas je zapušteno. O burnoj prošlosti svjedoče nekada dominantne, a danas opljačkane obiteljske kuće trokatnice. A na jednoj od njih tek napis da je kuća na prodaju s telefonskim brojem iz Njemačke. Tamošnji Hrvati koji su preživjeli ratnu golgotu nisu se nikada vratili obiteljskim domovima. No, još težu golgotu preživjeli su malobrojni Hrvati koji su tamo nasilno odvedeni i zatočeni na današnji dan, samo dan prije jednoga od najbezumnijih ratnih zločina počinjenih u posljednjem ratu – onome u Grabovici gdje su pripadnici Armije BiH ubili 32 hrvatska civila, a najmlađa žrtva bila je Mladenka Zadro koje je ubijena u majčiju naručju na pragu obiteljske kuće. Životna priča sa sudbinom Grabovice ispreprela je i sudbine hrvatskih logoraša Mirka i Marka Zelenike, Marinka Ljolje, Mire Sokola, Jure i Ivice Jurića, Vlade Ćurića, Vinka Ljubasa i Mate Biloša.
Kako svjedoči Marinko Ljoljo za Večernji list BiH oni su na današnji blagdan Male Gospa, koja predstavlja patron župe Jablanica 1993. godine neprijatno iznenađeni. U te dane svi su Hrvati vojni obveznici najprije bili mobilizirani od strane ratnog Predsjedništva u radne vodove na izvođenje najtežih i najopasnijih radova kao što je ručna sječa balvana, njihovo izvlačenje prijevoz i ustovar iz podprenjskih sela, a čija je namjena bila fortifikacija objekata napose španjolskog UNPOFOR-a čija je baza bila na stadionu u Jablanici. Radili su i druge poslove na crti bojnišnice gdje su posebno bili izloženi opasnostima a najopasnije su izvodili ratni zarobljenici Hrvati koji su se nalazili u Muzeju Bitke za ranjenike, Bitke za Hrvate, kaže Ljoljo. Skupina Hrvata koja se vratila s popodnevnih sati sa svakodnevnih ratnih zadaća na crtama bojišnice na njihove kućne adrese pozvonili su pripadnici Armije BiH i vojne policije koje su poznavali.
„Na moje iznenađenje pronašao me vojni policajac iz Jablanice i pokazao popis na kome se nalazilo 11 imena svih meni dobro poznatih Hrvata. Kratko su rekli da se spremim i da idem na informativni razgovor u ‘štab brigade. Bilo je dosta šokantno jer su mi tu bili obitelj supruga i maloljetni sin“, svjedoči on. On se spremio i izašao ispred zgrade, a na kaminonetu već je bilo nekoliko poznatih Hrvata smještenih na karoseriji kamioneta.
Sefer Halilović bio je nedaleko
„Pretpostavio sam da su već bili uhićeni. Popeo sam se na kamionet i vozač s vojnim policajcima je nastavio uhićivati iz stanova ostale Hrvate sa spiska. Dvojicu nije mogao naći. Odvezeni smo prema Donjoj Jablanici i doživjeli smo ružne povike od mještana. Istina neki su se i iznenadili“, opisuje ovaj bivši hrvatski logoraš. On dobro poznaje teren i okolinu te je vidio da idu prema Rogića kućama ne očekujući nikakav šokantan rasplet.
„Došli smo ispred Rogića kuća gdje se vozilo zaustavilo a tu je već bila smještena baza za posebne namjene po ovlaštenju ratnog Predsjedništva Zulfikar. Zapovjeđeno je da siđeno s kamiona, a u neposrednoj blizini primjerili smo vodstvo Armije BiH i lokalnih zapovjednika. Među njima najvažniji je bio Sefer Halilović koji je bio načelnik Glavmog stožera i zapovjednik opertacije Neretva 93, zatim Vehbija Karić, pukovnik Bilajac, Zulfikar Ališpago Zuka, ratni izvjestitelj Šefko Hodžić i još neki nama poznati ljudi. Mogao sam primjetiti da su nas nijemo promatrali, ali i s dozom zabrinutosti“, dodaje. Nakon toga vojni policajac je pitao vojnika na osiguranju objekata gdje se nalazi zatvor. A nalazio se u neposrednoj blizini magistrale. „Mi smo još bili iznenađeni a vojnik je otvorio dasku ali nije bilo objekta zatvora. Vojni policajac i Zukin vojnik naredili su da uđemo tamo. A zatvor je bio trap – zemunica. I nas je devet na silu ugurano, a svi su bili dosta krupni. Trap je imao dimenzije metar s 1,8 m s puno smeća. Mrak je ostali smo do pola noći ali smo ipak primijeniti u zraku da se nešti čudno sprema što nije bilo lako odgonetnuti“, nastavlja priču Ljoljo. On dodaje kako se nažalost te noći dogodio masakr nad Hrvatima, a s čime povezuje i uhićenje Hrvata Jablanice.
Braći Zadro ubili su sestru, majku
„Pripadnici Armije BiH pristigli iz Sarajeva su niže od Jablanice u Grabovici tu noć izvršili stravični zločin nad civilima, djecom, ženama starcima … Sve su poubijali koga su stigli i nitko nije ostao, osim onih koji su uspjeli pobjeći. Te noći izvršen je genocid u Grabovici. Na udaljenosti od 30 kilometara od bilo kakvih vojnih djelovanja i bojišnice. Nije bilo potrebe za bilo kakvih osvetom, a posebno ne nad civilima jer nisu bili nikakva prijetnja“, kaže Ljoljo. Vjerno se prisjeća svih događaja i dodaje kako su prenoćili u strahu u zemunici, a u jutarnjim satima su zarobljenike izveli pred trap, pregledali opljačkali, oduzeli zlato, vrijednosti, ali i obuću, odjeću. „Na klupi sam tada primjetio dva dječaka, što je bilo čudno da se u bazi nalaze i dječaci od 10 tak godina Vidjeli smo da su slični, a to su bila braća Zadro. Jedini preživjeli u tome pogromu te noći 8 na 9 rujna. Ipak ih je netko prihvatio i doveo u bazu. Nijemo su sjedili izgubljenog pogleda i sa strahom razmišljali što se dogodilo. Cijela obitelj im je pobijena, majka i sestra, djed, baka … „, svjedoči on. Navodi da je tako počeo pogrom, etničko čišćenje. „S pravom možemo rećki da su uspjeli vojnici Armije BiH izvesti genocid u Grabovici i sve uništiiti. Tamo danas nitko ne živi i to je školski primjer genocida u ratu“, kaže isto izvor. Ljoljo je s oko tisuću Hrvata ostao u logoru Armije BiH u Muzeju u Jablanici do razmjene 1. ožujka 1994. do istodobne razmjene bošnjačkih i hrvatskih zatočenika. Za njegovo zatočavanje, mučenje, zlostavljanje, nasilno odvođenje do danas nitko nije odgovarao.
Vrisak.info
