Facebook stranica Duboko Mokro donosi zanimljivu priču iz prošlosti Širokog Brijega koju u nastavku prenosimo u cijelosti.
”U današnjim terminima, Đovanušu iz Turčinovića i Vranjku s Čerigaja mogli bismo nazvati malim poduzetnicama. 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća strpljivo i predano obavljale su svoj posao, obilazeći sela s velikim cekerima na leđima, koje su nosile uz pomoć pletenih užadi.
Najčešće su posjećivale Mokro, Turčinoviće i Trn, gdje su otkupljivale jaja od domaćica.
Jaja su slagale direktno u ceker, bez posebne zaštite. Svaka posjeta bila je prilika za razgovor, razmjenu vijesti i obnavljanje povjerenja među ženama. Njihovi obilasci bili su redovni – obično jednom tjedno.
U selima su ih često uspoređivali: koja bolje plaća, bira li jaja po veličini ili otkupljuje sve. Posebnu pažnju morale su obraćati na sitnija jaja, ona što su ih nosile mlade koke – pilice.
S cekerima u kojima se znalo naći i do 300 jaja, Đovanuša i Vranjka kretale bi se prema Mostaru ”Bećinom prugom”(Bećo je bio Ivan Topić, dugogodišnji kondukter u Autoprevozovu autobusu za Mostar).
Prodaja se odvijala na tržnici – „na tepi“ – dok su dio robe unaprijed dogovarale s gospođama u gradu. Iz Mostara nisu odlazile praznih ruku – sa sobom su nosile razne sitnice po narudžbi: šnale, igle, puce, konce, češljeve, a često i školski pribor.
Unatoč jednostavnom pakiranju, rijetko bi se dogodila veća šteta na jajima, što govori o njihovoj pažljivosti, iskustvu i spretnosti u nošenju”, stoji u objavi stranice Duboko Mokro.
Vrisak.info
