Kao i mnogi mladi ljudi s ovih prostora, Marin Mustapić i njegova supruga Iva odlučili su prije nekoliko godina krenuti put Njemačke, u potrazi za sigurnijim poslom i boljim životnim uvjetima. U tom trenutku bili su sami, bez djece, s jasnom namjerom da u inozemstvu izgrade svoju budućnost.
Živjeli su i radili u Stuttgartu, oboje u ugostiteljstvu. Marin je radio u talijanskom restoranu, zajedno s pravim pizza-majstorom iz Napulja, gdje je stekao znanje i recepte autentične talijanske pizze, kakva se rijetko gdje može kušati.
Financijski je sve funkcioniralo, ali misli su uvijek bile kod kuće. Dođeš s posla, a u glavi su Stolac, kuća, Hercegovina, priča Marin.
Prekretnica u životu dogodila se kada je Iva ostala trudna. Tada su, kako kaže Marin, shvatili da, unatoč sigurnosti, Njemačka nije mjesto na kojem žele odgajati dijete.
Odlučili smo se vratiti. Uložili smo novac u obiteljsku kuću na Maslinama, uredili prizemlje i rekli: vraćamo se pa što Bog da, kaže Marin za Stolac city.
Povratak nije bio lagan. Iva zbog trudnoće nije mogla raditi, a Marin je jedno vrijeme odlazio na sezonski rad u Austriju, potom se zaposlio kao kuhar u Čapljini. Ipak, želja za vlastitim poslom i neovisnošću bila je jača.
Rješenje je pronašao u onome što najbolje zna – kuhanju. Počeo je s pripremom peke i tradicionalnih domaćih jela, isprva skromno, s tek nekoliko tepsija. No vrlo brzo, nakon objava na društvenim mrežama, interes je prerastao sva očekivanja.
Kako sam objavio na Facebooku, pozivi su samo stizali. U srcu sezone ispečem koliko mogu, a isto toliko moram i odbiti. Radilo se doslovno za cijelu Hercegovinu – Stolac, Neum, Čapljinu, Mostar, Međugorje, Široki Brijeg. Danas sam to malo suzio jer se ne može sve stići, priča Marin.
Posebnu toplinu ovoj priči daje obiteljski duh. Njihova kćerkica Nina bila je prisutna od samih početaka, a kako Marin kroz osmijeh kaže, bila je i „najmlađa dostavljačica u regiji“, jer je s majkom svakodnevno bila u automobilu tijekom dostava.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Uz peke i domaća jela, važan dio ponude su i domaći kruhovi koje priprema Marinova supruga Iva. Kruhovi, koje od milja nazivaju „lepuhani“, brzo su postali prepoznatljiv detalj njihove priče i omiljen dodatak uz svako jelo.
Sve je domaće, ručno i s puno ljubavi. Ljudi su ih sami prozvali „lepuhani“ i taj naziv se jednostavno primio, kaže Marin.
Gledajući prema budućnosti, Marin ne skriva želju da u Stolac donese i pravu talijansku pizzu, temeljenu na receptima i znanju stečenom u radu sa talijanskim majstorima u Njemačkoj.
Pizza je moja prva ljubav. Volio bih spojiti domaća jela ispod sača i pravu talijansku pizzu, kakvu ovdje još nemamo. Trenutno sam u potrazi za odgovarajućim prostorom, otkriva.
Na kraju razgovora, Marin posebno ističe zahvalnost ljudima koji su prepoznali njihov trud i podržali ih od samog početka.
Veliko hvala svima koji naručuju i podržavaju nas svaki dan. Mogu reći da nigdje nije kao u gradu Stocu i da je ovdje život poseban. Takve misli daju mi snagu i potvrđuju da smo donijeli ispravnu odluku.
Za kraj, Marin ima jasnu poruku za sve koji razmišljaju o povratku iz inozemstva: Ovdje se može živjeti. Nije kao prije, ide nabolje. Posla ima, ali treba raditi. Ja ustajem u šest ujutro, kući dolazim u osam navečer. Nigdje nema ljepše nego ovdje – zbog ljudi, običaja, klime i života.
Priča obitelji Mustapić još je jedan dokaz da se uz rad, upornost i vjeru u sebe – povratak kući može pretvoriti u uspješnu i iskrenu životnu priču.
Vrisak.info
