Nova priča Glasa Hercegovine, autora i novinara Maria Brkića, dolazi iz sela Brljica pokraj Ljubuškog, gdje u 86. godini života sama živi baka Iva, žena čiji vedar duh, osmijeh i životna toplina nadilaze sve titule i diplome, kako navode iz Glasa Hercegovine.
Iako je život nije mazio, baka Iva ni danas ne gubi optimizam. Već na samom početku susreta jasno se očituje njezina spremnost na šalu i pozitivan pogled na život, što daje poseban ton cijeloj priči. Unatoč tome što živi sama, ističe kako nikada nije potpuno sama jer joj ljudi znaju navratiti.
Prisjećajući se prošlih vremena, baka Iva govori o životu u Brljici kakav je nekada bio. Selo je, kako navodi, bilo puno života, stoke i ljudi. Obitelji su imale krave, ovce, kokoši i svinje, dok je danas takav način života gotovo nestao. Nestankom ljudi nestali su i običaji, a vremena su se toliko promijenila da, kako kaže, više nema ni onih koji bi obavljali nekadašnje seoske poslove.
Opisuje i nekadašnje stočarske navike, kada su se ovce vodile na ispašu prema Rasnu kako bi krave ostajale u selu i imale dovoljno hrane. Ti dolasci nisu uvijek nailazili na dobrodošlicu, no bili su dio svakodnevice tadašnjeg života.
Baka Iva svoj rani život opisuje kao izuzetno težak. Do 24. godine bila je čobanica i mladost je, kako ističe, provela bez bezbrižnosti i veselja koje vežemo uz mladenačke dane. Tek kasnije, kako sama tumači, osjetila je što znači život, nazivajući to svojim osobnim „fakultetom“. Taj životni fakultet, koji je pohađala u Ljubuškom, smatra najvažnijim obrazovanjem koje čovjek može steći.
Govoreći o obitelji, otkriva da je odrasla u zajednici s bakom, djedom i majkom, koja je rano ostala udovica. Majka je do 28. godine rodila petero djece, a baka Iva posebno se prisjeća brata koji je otišao živjeti u Ameriku i tragično stradao. Te obiteljske priče ostavile su dubok trag, ali nisu ugasile njezinu vjeru u život.
Nekada je, prisjeća se, u selu živjelo sedam obitelji s velikim brojem ukućana, dok danas u Brljici ostaju tek ona i susjed Ante. Unatoč tome, s nostalgijom govori o vremenu kada se živjelo složno, kada se pjevala ganga i kada su momci iz okolnih sela dolazili pješice, ponekad i na silu, kako bi se družili i upoznavali djevojke.
Baka Iva kroz razgovor opisuje i život u velikoj obiteljskoj zajednici, u kući s jedanaest članova. Smatra kako je nekada bilo više poštovanja među ljudima, osobito prema starijima, dok danas vidi više problema unutar obitelji nego u prošlim vremenima.
Posebno se prisjeća starih božićnih običaja te trenutka kada je selo 1969. godine prvi put dobilo električnu energiju. Vodu, međutim, nisu imali dugo vremena, pa su je morali nositi iz Grabova vrila, u drvenim burilima, na leđima. Takvi prizori, danas nezamislivi, bili su dio svakodnevice.
Govoreći o gradnji kuća, baka Iva opisuje koliko je truda i muke bilo potrebno da bi se sagradilo vlastito ognjište. Kamen se kopao iz zemlje, ručno obrađivao i tek potom slagao u zidove. Upravo zbog takvog iskustva smatra da se danas ljudi nemaju na što žaliti, jer je nekada svaki korak bio teška borba.
Dotaknula se i nekadašnjih običaja vezanih uz ljubavne veze i brakove, kada su se odnosi gradili sporije, uz jasno utvrđena pravila i dolaske momaka djevojkama, što je danas gotovo nestalo.
O svemu o čemu je baka Iva govorila novinaru Glasa Hercegovine, gledatelji mogu saznati više u video prilogu koji donosi autentičnu i dirljivu priču o životu, sjećanjima i neugasivoj vedrini jedne hercegovačke bake.
Što je novinar Mario Brkić razgovarao s bakom Ivom pogledajtr u nastavku.
Vrisak.info
