Na današnji dan, 13. siječnja 2010. godine, nakon kratke i teške bolesti u 55. godini života u SKC bolnici u Mostaru, preminuo je prof. Martin Pero Boras.
Još i danas ga se, s osmjehom na licu i suzama u očima sjećaju svi Ljubušaci, njegovi učenici, kao i mnogi koji su ga poznavali iz svih krajeva Hercegovine.
Martin Pero Boras rođen je na sv.Juru, 23. travnja 1955. godine (a upisan 26. travnja) u Hardomilju od oca Damjana i majke Jele r. Bevanda, kao najmlađe dijete u obitelji, deveto dijete po redu, i sedmi sin.
U njihovoj obitelji molilo se u svakoj prigodi, vodili su se onim “moli i radi”.
Otac Damjan je cijeli svoj život obavljao službu prakaratura, redovno pomagao u svim crkvenim poslovima, kao i potrrbama u selu.
U tadašnje vrijeme, neobično je bilo da netko nosi dva imena. Kad se Martin – Pero rodio, njegov najstariji brat Marijan otišao ga upisati u Župni ured na Humcu i u Matični ured u Studencima. Majka Jela mu je rekla da mu dadne jedno od imena njezine poginule braće koji su pali kao hrvatski vojnici u drugom svjetskom ratu.
U Župnom uredu na Humcu, Marijan je upisao ime Pero, dok je u Matičnom uredu u Studencima upisao ime Martin i o tome nikom ništa nije rekao. Svi su ga zvali Pero. Tek kad je trebalo poći u školu saznalo se da je njegovo službeno ime Martin.
Osnovnu školu, prva četiri razreda, pohađao je u rodnom Hardomilju, a zatim je od petog razreda išao u Ljubuški gdje je najprije završio osnovnu, a potom i srednju strukovnu školu.
Krajem 1977. godine, Martin-Pero je čvrsto odlučio pohađati Glazbenu akademiju, gdje je 1986. godine i diplomirao s odličnim uspjehom. Te godine se oženio svojom susjedom Ružom Rupčić s kojom ima četvero djece: Antuna, Luciju, Barbaru i Marijanu. U tom razdoblju se zaposlio kao profesor glazbenog odgoja u čitlučkoj Gimnaziji gdje je ostao raditi do kraja svog života.
U samom jeku rata napravio dva veoma vrijedna glazbena uratka: snimio je dva CD-a pod naslovima: „Svrati se Bože večeras u moj rov” i „Jednog sina za Hrvatsku rodi”. Na njima je snimio niz izvanredno lijepih i glazbeno vrijednih duhovnih i domoljubnih pjesama. Aranžerski posao mu je odradio njegov prijatelj Remi Kazinotti.
Po završetku rata, Martin se vratio na svoj stari posao profesora u Gimnaziji u Čitluku, ali je uz to počeo raditi i u Gimnaziji u Ljubuškom.
Uz sav posao, profesor Martin-Pero je uvježbavao u sviranju i pjevanju djecu i mladež u selima humačke župe, a najdulje u selu Zvirići. Također, stvarao je i vodio glazbene sastave Franjevačke mladeži (Frama) u Ljubuškom – Humcu, Vitini, Klobuku, zatim Međugorju, Čitluku, Čerinu i Kočerinu te je sudjelovao u priređivanju međužupnih framaških susreta. Poseban pečat ostavio je kao ravnatelj međunarodnog zbora i orkestra na Međunarodnom festivalu mladih u Međugorju.
Svoju posljednju misu svirao je na Božić 2009. godine. Nakon toga više nije napuštao postelju.
Nagradu za životno djelo posthumno mu je dodijelila Općina Ljubuški 21. veljače 2011. godine.
Danas je 11 godišnjica od njegove smrti. Iza njega je uz suprugu, ostalo četvero djece, od kojih troje ima svoju djecu. Martin – Pero bi danas bio djed koji ima čak sedmero unučadi, Petru, Martina, Damjana, Martina-Petra, Stjepana, Šimuna i Angelinu.
Vrisak.info
