Med ‘Čerigaj’ obitelji Musa iz Širokog Brijega osvojio je na prestižnom međunarodnom natjecanju u ‘Zzzagimed’ u Zagrebu zlatnu medalju u konkurenciji livadskog meda. Iza ovog odličnog proizvoda stoji širokobriješki veterinar Grgo Musa i njegova obitelj koji se pčelarstvom bave već 14 godina. Iako je uvijek lijepo dobiti priznanje za ono što stvoriš svojim rukama, Grgo ističe kako i nije sve u tome.
“Svake godine pošaljem svoje uzorke meda. Ocjenjuju se svi parametri i dobije se kompletna analiza. Ove godine sam evo dobio zlato za livadski med. Nekada sam dobivao i srebro. No, nije stvar samo u odličjima, ovo natjecanje ima i druge dobre strane. Primjerice, žiri u analizi vidi nedostatke meda, je li to možda skladištenje, vrcanje ili bilo što drugo, odmah se to i prepozna. Stoga dobijete savjete kako nešto popraviti”, kaže Grgo za Hercegovina.info.
On ima svoju veterinarsku stanicu u Širokom Brijegu, a upravo je preko nje sasvim slučajno krenuo u pčelarstvo.
“Kada sam otvorio veterinarsku stanicu, dosta sam radio u Ljubuškom gdje sam pčelarima vršio preglede. Na njihov nagovor sam odlučio i ja krenuti s tim poslom. Moram reći kako mi se nikada u obitelji nitko nije bavio pčelarstvom. Nabavio sam tada tri pčelinja društva i tako krenuo u cijelu priču evo sve do danas”, kaže nam Grgo.
Od spomenute tri, danas je stigao do velikog broja njih. Posao je zahtjevan, a i ulaganja su velika.
“Približili smo se nekih 100 košnica. Ulaganja uvijek ima, svaka godina sa sobom nosi neke nove izdatke. Neke godine budu dobre, neke loše, a neke malo bolje. Sukladno tome odvijaju se i ulaganja. Moram istaknuti kako Federalno ministarstvo, ali i Županijsko ministarstvo ŽZH u dobroj mjeri podržavaju pčelare. Ima se nekog sluha za nas. Mislim da se kroz poticaje može vratiti bar 40 posto ulaganja”.
Tijekom godine Grgo svoje pčele vozi ondje gdje je za njih u tom trenutku najbolja situacija.
“Bavim se selećim pčelarstvom. Bez toga danas ne možete opstati jer morate pratiti sve. Preko zime, do početka svibnja pčele držim u Širokom Brijegu, na Čerigaju. Nakon toga vozim ih za Posavinu, na Svilaj. Tamo budemo nekih petnaest do dvadeset dana, a potom se vraćamo kući, na našu draču i ako je dobra kadulja idemo u okolicu Mostara. Kada i to prođe pčele idu ka Kupresu, Glamoču. No, sve ovisi o situaciji, gdje što medi i tako idemo za pašama, čekamo vrisak, pa se u rujnu vraćamo u Hercegovinu”, kaže nam.
Kako to čini brojnim kolegama, Grgo će u ožujku napraviti i preglede svojih pčela.
“Treba vidjeti im li legla, je li matica leže dobro i u kakvoj je snazi društvo. Mi seleći pčelari moramo ići za jakim pčelama i tu se sortiraju i pojačavaju društva. Bagrem je paša koja može dobro mediti, ali i društva moraju biti jaka. Tijekom cijele godine su pregledi. U travnju se vrši klinički pregled pčelinjih stanica po državnim mjerama. Ukoliko je sve uredu izdaju se potvrde i putovnice za kretanje, s obzirom na to da se selite u druge općine i županije”.
Godina je za pčelare bila odlična.
“Otkada imam pčele do sada je najbolja, iznad svih prosjeka. Zadnje dvije, 2021. i 2022. godina su bile iznimno loše. No, ove se uistinu ne možemo požaliti”.
Cijene meda kao i brojnih drugih proizvoda od korone su skočile, a Grgo nam govori koja je donja granica pravog domaćeg hercegovačkog meda.
“Cijena domaćeg meda se kreće od 20 do 30 maraka. Sve ispod 20 maraka je po meni sumnjivo. Imamo na tržištu jako puno patvorina i nažalost to je katastrofa. Imali ste kontrole u Hrvatskoj od Zagreba do Dubrovnika. Na samo tri štanda su bili uredni rezultati meda. Sada zamislite što je kod nas. Najbolje je med kupiti kod svog pčelara kojem u potpunosti vjerujete”.
Obitelj Musa radi tri proizvoda.
“Radimo obiteljski. Ja odrađujem sve preglede pčela. Supruga se, iako je liječnica, uključila također u ovaj posao. Djeca su još mala, ali i oni dadnu ruke. Otac također pomogne u radionici. On sve pripremi za sezonu, od čišćenja ramova, bojanja košnica i ostalog. Isključivo pravimo med, ali i propolis kapi i medovaču”.
On ističe kako se mladi ljudi i ne žele baš baviti pčelarstvom iako se uz malo truda može uspjeti i živjeti.
“Nema nas puno. Ja sam s 41 godinom među najmlađima i ima još jedan kolega Jelić mlađi od mene godinu ili dvije. Mladi ljudi jednostavno ne žele u pčelarstvo. Činjenica je svaka godina ulaganje, pogotovo za nas koji smo krenuli s nule. No, ima i onih kojima očevi i djedovi ostave posao i košnice u nasljedstvo, no jednostavno nije svima zanimljivo. Do 30 košnica je hobi pčelarstvo, sve više ide u profesionalizam. S nekih 150 košnica može se pristojno živjeti ako se čovjek u potpunosti posveti tome. Mi idemo na tri jednostavna proizvoda budući da imamo drugog posla. No, puno se tu više proizvoda može raditi od meda i prostora za napredak i uspjeh sigurno ima”, zaključio je naš sugovornik.
Vrisak.info
