Fra Marin Mikulić širokobriješki svećenik i župni vikar u župi sv. Jakova apostola u Međugorju, osvrnuo se u Velikom tjednu na vazmeno trodnevlje, odnosno dane koji prethode Uskrsu, što zapravo znači najveći kršćanski blagdan i kako ga trebamo doživjeti, a njegovo promišljanje prenosi vjerujem.hr.
“Ušli smo u Veliki tjedan, tjedan muke Gospodnje. Pred nama je vazmeno trodnevlje. Kroz ovaj tjedan, posebno kroz vazmeno trodnevlje pripremat ćemo se za Uskrs, najveći kršćanski blagdan. Blagdan koji govori da smrt nema zadnju riječ. Da ovaj život je prolazni život i da nas čeka vječnost sa uskrslim Kristom.
Postoji nešto posebno u danima koji prethode Uskrsu. U zraku se osjeti iščekivanje, u kućama se sprema, u obiteljima se planira zajedništvo. Stolovi će biti bogati, domovi uređeni, a mnogi će barem na trenutak zastati i reći da je ovo „najveći kršćanski blagdan“. I doista jest.
Ali baš zato vrijedi zastati i postaviti si jedno neugodno, ali nužno pitanje: što mi zapravo slavimo?
Je li Uskrs za nas susret sa živim Bogom – ili samo još jedan lijepo upakiran običaj? Jesmo li spremni pogledati dublje, ispod svega onoga što se vidi izvana? Jer ako ostanemo samo na površini, proći ćemo kroz ove dane, a da nismo dotaknuli ono najvažnije.
I zato, prije nego što sjednemo za uskrsni stol, prije nego što jedni drugima poželimo „sretan Uskrs“, potrebno je biti iskren. Prema sebi. Prema Bogu. A istina, koliko god bila teška, jedini je put prema stvarnoj radosti Uskrsa.
Uskrs mora biti radost u srcu i moje srce se mora radovati što me je moj Bog oslobodio od vječne propasti i smrti. Zato Uskrs nije nikakav folklor. Uskrs nije neka dekoracija. Uskrs nije još jedan produženi vikend u kojem ćemo se dobro najesti, napiti i fotografirati savršeno uređeni stol. Uskrs nije onaj zeko koji nosi jaja u korpi, kako to marketing predstavlja. Ako ćemo biti pošteni – većina nas je Uskrs pretvorila upravo u to. I zato treba reći jasno, bez uvijanja: promašili smo glavnu bit Uskrsa.
Mi danas znamo sve o pisanicama, a malo ili ništa o križu. Znamo koliko jaja treba obojiti, ali ne znamo koliko je koštala naša sloboda. Znamo organizirati obiteljski ručak do najsitnijeg detalja, ali ne znamo stati pred Boga i iskreno priznati gdje smo pogriješili. To nije Uskrs. To je prazna forma. Koliko god da je i forma bitna, ali ako nema srca i prave biti Uskrsa, onda je to samo promašaj.
Postali smo ljudi koji se nazivamo vjernicima, ali živimo kao da Boga nema. Nedjelja nam je postala običan dan za kupovinu, rad, obaveze. Misa je postala opcija – ako stignemo. I onda dođe Uskrs pa odjednom “držimo do tradicije”. Kakve tradicije? Tradicije bez Boga? Tradicije bez srca? Tradicije bez prave biti Uskrsa? Tradicije bez obraćenja? To nije vjera, to je gluma.
Budimo iskreni, ispovijed smo sveli na rijetku formalnost tipa – moram se ispovjediti prije Uskrsa. U redu, ali što poslije Uskrsa, do idućega. Nije bit samo se ispovjediti, jer je Uskrs, bit je boriti se da ponove ne padnemo u grijeh, pogotovo u smrtni. Mi ćemo se ovih dana ispovjediti i čuvati se do Uskrsa, da se možemo pričestiti, ali što je poslije Uskrsa? Odmah se vraćamo na staro! Uskrs mora biti svaki dan i svaki dan se truditi i čuvati da ne padnemo u grijeh. Prije Uskrsa ću se čuvati bogopsovke, a poslije Uskrsa nastavit ću. To nije slavlje Uskrsa, to je lažni Uskrs.
Molitvu smo sveli na par naučenih rečenica, a ljubav prema bližnjem na deklaraciju bez djela. Govorimo da vjerujemo, a ne opraštamo. Govorimo da smo kršćani, a živimo u zavisti, ogovaranju, sebičnosti, zavađenosti i mržnji. Uskrs s mržnjom i zavađenosti u srcu nije Uskrs. Slavimo Uskrs, a ne želimo umrijeti grijehu. Kako onda mislimo uskrsnuti s Kristom?
Ne bih želio da se ovo shvati kao kritika, premda često kažu da sam kritičan. Ali ovim želim potaknuti da se napokon trgnemo i počnemo živjeti pravu bit naših velikih blagdana,. Da u našim velikim blagdanima ne propuštamo ono najvažnije za naš život.
Mi svi želimo uskrsnuti s Kristom, ali moramo prema tome i težiti. Krist nije uskrsnuo da bismo mi imali razlog za slavlje u smislu gozbe. Krist je uskrsnuo da bi nam dao novi život. A novi život ne dolazi bez promjene. Ne dolazi bez križa. Ne dolazi bez istine.
Uskrs bez Velikog petka ne postoji. A mi bismo rado preskočili Veliki petak. Ne želimo gledati patnju, ne želimo priznati grijeh, ne želimo se odreći onoga što nas udaljava od Boga. I onda dolazimo na uskrsno jutro kao da se ništa nije dogodilo. Kao da križ nije bio potreban. Uskrs je poziv na buđenje. Na prestanak laži koje sami sebi govorimo. Na odluku da ćemo živjeti drugačije. Ne savršeno, ali iskreno. Ne površno, nego stvarno.
To znači vratiti Boga u središte. To znači ponovno otkriti vrijednost nedjelje kao dana Gospodnjeg, a ne dana za trku i kupovinu. To znači stati pred Boga u ispovijedi bez opravdanja i bez uljepšavanja. To znači učiti opraštati i kad boli. To znači prestati živjeti dvostruki život. Jer Uskrs nije nagrada za dobre ljude. Uskrs je dar za one koji su spremni priznati da nisu dobri i – da im treba Spasitelj.
Unatoč svemu, unatoč našim promašajima, našim grijesima, našoj mlakosti – Krist je uskrsnuo. Ne zato što smo mi zaslužili, nego zato što nas ljubi. I ta ljubav nije slaba. Ta ljubav pobjeđuje smrt. To znači da nijedan naš pad nije konačan. Nijedan grijeh nije jači od Njegove milosti. Nijedan život nije izgubljen ako se vrati Njemu. Uskrs je početak, jedan potpuno novi početak. Ali samo ako ga tako shvatimo.
Zato ovaj Uskrs nemoj stati samo na tradiciji. Nemoj ostati samo na običaju. Nemoj da bude sve formalno. Idi dublje. Pogledaj istini u oči. Promijeni ono što znaš da nije dobro. I onda slavi. Jer Krist je uskrsnuo. I zato nada postoji. Za tebe. Za mene. Za svakoga tko je spreman ustati iz vlastite tame i krenuti prema svjetlu” zaključuje župni vikar u Međugorju.
Vrisak.info
