List Banovac (List za javne prilike, pouku, narodnu privredu i zabavu) koji je izlazio u Petrinji, prenio je na naslovnici pismo Uredništva Hrvatske Narodne zajednice iz Sarajeva pod naslovom “Narod bez prosvjete je narod bez budućnosti” ( God. 28., subota 26 svibnja 1917. br. 22. naslovnica).
Pismo prenosimo u cijelosti:
– Razmišljajući o tome, kakva nas Hrvate poslije rata čeka budućnost, možemo odgovoriti čisto i stalno: bez razvitka i podignuća gospodarske snage, čekaju nas crni dani, a za razvitak treba znanja i nauke. – Da se i opet potrebno znanje postigne, treba da i posljedni seoski čovjek i žena nauče čitati i pisati.
Po statistici imade u svemu oko 2 milijuna 500.000 Hrvata i Hrvatica, koje ne umiju čitati ni pisati i kojima je svaka nauka i riječ pisana kako Božija tako i ljudska nepristupačna. Zar je i ovoj našoj hrvatskoj braći i sestrama sudjeno, da do svoje smrti ostanu u čami neznanja?
Junaštvo Hrvata na bojnim poljanama zadivilo je svijet! Ali je ovo za nas velika nauka. Narod, koji izvodi velika junačka djela, jest zdrav i pametan, jer nema glupih kržljavih naroda, koji bi bili junački, pa za to je on kadar, da brzo nauči čitati i pisati.
– Ako mislimo, da naš neuki narod privedemo knjizi istom poslije rata, onda smo na krivom putu. Naše neuke ženskinje, koje moraju danas vršiti i muški i ženski posao, moramo odmah naučiti čitati i pisati, da im tako olakotimo borbu u životu i opstanku. To je danas vrlo lako izvesti, jer već za 8 do 10 dana možemo svakoga naučiti čitati i pisati. Ovo možemo postići, ako se služimo
“Početnicom ili bukvarom za nepismene (analfabete)”, koja je u kratko vrijeme već izišla u trećem izdanju.
Ova početnica sastavljena je na temelju seljačkih škola “Hrvatske Narodne Zajednice” u Hercegovini, koje je osnovao dični franjevac o. Didak Buntić na Širokom Brijegu. – Onim vrlo praktičnim načinom učenja naučili su seljaci, djevojke i djeca (seljački učitelji) kroz ovo zadnje tri godine oko 12.000 duša u Hercegovini čitati i pisati.
Kako se ovaj način širenja knjige razvio dužom praksom u Bosni i Hercegovini, možemo ga nazvati našom hrvatskom metodom, koja je za hrvatski narod najlakša i najbolja. Kad imademo dakle tako dobru i laku metodu, onda se svaki Hrvat i Hrvatica mora dati na posao, da svoju neuku braću nauči knjizi. – Koji Hrvat ništa ne bi htio raditi za širenje kniiga, taj nema otažbinskog osjećaja.
Općinska poglavarstva i imućniji pojedinci treba da kupuju početnice i dijele siromašnim analfabetima. – Škole, župni uredi, državni uredi, svako hrvatsko družtvo, svaki pismeni Hrvat, svaki učenik i učenica treba da rade na ovom najglavnijem našem narodnom radu. – Prihvatimo se svi ovoga posla i za nekoliko sedmica radeći svak u svom kraju, izvršićemo veliki preporod hrvatskog naroda.
Svako dijete, koje umije čitati i pisati, može i po pedeset odraslih učiti i pisati, kako se to radi u Hrvatskim Seljačkim školama u Hercegovini. – Tako su i djeca širitelji prosvjete.
Svaki, koji nauči neukoga knjizi, zadobiva veliku hvalu, poštovanje i prijateljstvo svog učenika. – Zadovoljstvo, koje čovjek ima, kad nauči drugog čitati i pisati, neda se izkazati. O velikom uspjehu u Hercegovini, o načinu rada može svaki sve naći u knjizi “Seljačke škole Hrvatske narodne zajednice”, cijena K 1.20.
Cijena početnici ili bukvaru za nepismene (analfabete) I komad 70 fil., poštom 80 filira. Poštanske marke ili novce treba unaprijed poslati.
Fotografije je objavljena i u časopisu Kršćanska obitelj (God. XXII., veljača 1939., br. 2., str. 48)
Datum: 1917.
Lokacija: Široki Brijeg
Zemlja: Bosna i Hercegovina
Autor fotografije: Nije specificirano
Arhiv: Hercegovačka franjevačka provincija
Vrisak.info