27. srpnja u 11 sati u župi Bezgrešnog začeća BDM u Posušju proslava je mlade mise fra Antonia Petrica.
Njegovo mladomisničko geslo je: „On im reče, kada molite govorite: Oče, sveti se ime tvoje.“.
Geslo je iz nedjeljnog Evanđelja koje će biti na dan mlade mise, jedanaestog poglavlja Evanđelja po Luki.
Pod svetim misnim slavljem na mladoj misi će propovijedati fra Robert Crnogorac koji je također posuški franjevac na misijama u Njemačkoj.
Vratimo se nekih mjesec dana u nazad i podsjetimo da su na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja, u 11 sati u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve za svećenike su zaređena petorica kandidata.
Petar Palić sveti red prezbiterarta podijelio je petorici kandidata među kojima su trojica članovi Hercegovačke franjevačke provincije.
Izdvajamo od zaređenih svećenika fra Roberta Cvitanovića iz Župe sv. Petra i Pavla – Mostar koji je proteklih godinu dana služio u župi u Posušju, i koji nam se vraća, zatim fra Antonija Petrica iz Župe Bezgrešnog Začeća BDM – Posušje.
Za Mostarsko-duvanjsku biskupiju zaređen je don Mate Galić iz Župe sv. Franje Asiškog – Posuški Gradac, piše RadioPosušje.ba.
Fra Antonio je bio s ekipom iz Radia Posušja u studiju, gdje su ga javno ispitali o njegovom pozivu…
RP: Mlada misa je u nedjelju. Spremni…? Predpostavljamo da ste u duhovnom smislu za ovaj trenutak spremni još od odluke da uopće želite biti svećenik?
Fra Antonio: Riješavamo neke detalje, pogotovo oko oltara i liturgije. No, većina je toga spremna. Što se tiče ovog duhovnog dijela, spomenuli ste brojna posuška duhovna zvanja i stvarno nas hvala Bogu ima, ja moram u tom smislu sjetiti se kada sam se prijavio kod tadašnjeg župnika, a današnjeg biskupa fra Mladena Vukšića u postulaturu, on mi je tada kazao kako su se godinu prije prijavila trojica te da je mislio da će proći jedno dogledno vrijeme, jer trojica u jednoj godini je ipak velik broj, da će proći i nekoliko godina do nove prijave, no javio sam se odmah iduće godine ja. Poziv je bio čvrst, ali je uvijek bio propitivan je li to sigurno. Bogu hvala ostali smo u toj sigurnosti do dana današnjega.
RP: Željeli bi Vas upoznati, tko je fra Antonio Petric?
Fra Antonio: Ja sam fra Antonio Petric, iz Čitluka u Posušju, imam 32 godine, sin sam Joze i Draženke rođene Jukić. Kućom sam Jovušić da još više približim. Ovdje sam završio osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, nakon čega sam otišao na studij geografije i povijesti u Mostar gdje sam ga uspješno i završio. Nakon završenog studija odmah sam otišao u postulaturu. Tijekom studija je bilo razmišljanja o tom svećeničkom i franjevačkom pozivu za koji sam odlučio da je to ipak moj put. Bio sam pred kraj studija i fratri su mi rekli da moram završiti započeto, pa tek mogu ući u postulaturu. To sam onda vrijeme čekanja opet proveo u razmišljanju i utvrđivanju tog svog poziva. Nakon studija, 2017. godine prijavio sam se u postulaturu u Mostar i tako započeo svoj put.
RP: Dakle, poziv je stigao u toj nekoj ipak zrelijoj dobi?
Fra Antonio: Sad sam stalo bombardinam tim pitanjima: kako, kada, gdje, što,.. Ja sam stvarno uvjeren i mislim da je to stvarno istina ono što piše u Bibliji da je čovjek pozvan još od majčine utrobe. Uvijek sam bio pomalo specifično dijete po tim religijskim pitanjima. I na taj način je Bog sigurno pripravljao taj moj put. Onda je došlo to tinejdžersko vrijeme, općenito vrijeme krize života i tad se nije razmišljalo, ali je kod mene i dalje bila jaka ta vjerska komponenta. Otišao sam na studij u Mostar i tamo sam počeo svaki dan ići na svetu misu. Mostar je meni bio veliko otkriće, jer crkve su blizu. Recimo moja rodna kuća je od crkve udaljena pet kilometara, tako da se nije baš moglo svaki dan ići u crkvu. Dok sam studirao, to je moglo i išao sam u franjevačku crkvu svetoga Petra i Pavla u Mostaru. Tu je bila i postulatura, pa sam se počeo družiti s postulantima, s njima razgovarati i vidio sam da imamo dosta istih razmišljanja i iskustava. Tu se otvarala ta stara i davna želja i to sjeme koje je usađeno još u majčinoj utrobi – tu se počelo širiti. To su bili trenuci gdje sam morao presjeći i odabrati svoj put.
RP: Kakve su bile reakcije roditelja, rodbine, vaše okoline?
Fra Antonio: Svi su se iznenadili, jer svaka nova odluka uvijek je svojevrsno iznenađenje. No, svi kažu i da su nekako očekivali da ću krenuti tim putem. Najbolje mi je kazao fra Stanko, fratar kojemu sam prvom kazao na glas tu svoju dvojbu, želju, čežnju, pitanje. On je meni tada kazao da se uopće ne čudi na moj iskaz i na moja pitanja jer na meni se, kako je kazao, to vidilo. Možda sam ja zadnji to otkrio. To je stvarno nekada istina: nekada drugi vide na nama ono što mi moramo tek otkriti.
RP: I uslijedilo je školovanje… Kako je proteklo školovanje u bogosloviji, što je bilo najteže? Koje su bile kušnje ne samo u školovanju, nego i ovom cijelom vremenu od odluke pa do danas…? Ne samo kušnje, nego i neki momenti koji su učvrstili odluku?
Fra Antonio: Prva velika kušnja koju sam doživio bila je u novicijatu. Obukao si habit i dobro. Što sad? Ljudi obično očekuju da sad tu ima nekih promjena, da se stvori aureola oko glave. No, život se nastavlja onim kontinuitetom kao i do tada. Ja sam ostao isti. Sve što se promjenio je odjeća, sad moram uglavnom nositi franjevački habit. To je bila ta neka prva kriza koja se riješila s mojim duhovnikom. No, uvijek je bilo pitanja je li to za mene. Moji prijatelji i braća su se ženili, rađali su se nećaci i od prijatelja djeca. Naravno da je bilo pitanja kakav bi ja bio otac. Što se tiče pak tih nekih dobrih stvari koje su učvršćivale odluku, to je ta franjevačka širina, obiđe se svijeta. Ja sam bio u Italiji na studiju dvije godine, imao sam priliku vidjeti kako Crkva u svojoj univerzalnosti funkcionira. To mi je bilo veliko otkriće i iskustvo. Tu recimo shvatiš da smo mi Hrvati stvarno jedan mali dio Crkve. Također, neke stvari koje kod nas funkcioniraju, koje su u redu, u nekoj drugoj zajednici teško funkcioniraju,… Vidjeti Crkvu takvu je bilo baš otkriće za mene.
RP: Mladomisničko geslo. Zašto ste odabrali baš to?
Fra Antonio: Mladomisničko geslo je iz Evanđelja od iduće nedjelje kada će biti mlada misa: „On im reče, kada molite govorite: Oče, sveti se ime tvoje“. Naglasak je na ove dvije riječi: oče i svet. Zašto? Pojam oca i svetosti je zadnjih nekoliko godina moga života duboko obilježilo. Susreo sam se s krizom očinstva, krizom muškosti kao takve što kod nas i nije neki problem, ali je problem u svijetu. Kroz neke kateheze sam vidio kako se ljudi, pogotovo muškarci i mladi bore s krizom oca. Druga riječ je svetost. U Italiji sam studirao postupke za kauze svetaca, svetost kao takvu. Malo sam dublje teološki upoznao pojam svetosti, ako se mogu tako izraziti, od onog što imamo od općeg našeg teološkog školovanja. Dakle, poziv na svakodnevnu svetost, susret s Ocem u svakodnevnoj svetosti. To je neka poruka iz moga mladomisničkog gesla.
RP: U tom kontekstu: što je dobar otac i što je svet ovozemaljski život?
Fra Antonio: Počnimo s pojmom svetosti. Lijepo je to rekao sluga Božji Petar Barbarić: Svetost se dobiva kada obavljamo svoje svakodnevne stvari. Svetost nije neki boom, bauk, nešto uvijek veliko. To je obavljanje naših svakodnevnih stvari, ali s ljubavlju. I vrlo važno u molitvi. To je možda najkraći i najjasniji poziv na svetost. Ne bojati se susreta s Ocem, pogotovo u molitvi. Kako se stvara uzor oca, figura oca? U susretu s drugim muškarcem. Svi smo se mi odrastajući s ocem vježbali u našoj muškosti i u našem očinstvu. Tako isto ovdje, to „vježbanje“ u molitvi susreta s Gospodinom. Kao što s našim vlastitim i biološkim ocem vježbamo svoje očinstvo, tako i u susretu s Bogom vježbamo to svoje duhovno očinstvo koje mi kasnije prenosimo na druge.
RP: Dakle, tajna je u malim i svakodnevnim koracima?
Fra Antonio: Upravo to. Tajna je u malim koracima. Sveci nisu sveci jer su činili velike stvari, nego su bili upravo u malim koracima. Majka Terezija se brinula za male ljude i na početku radila male stvari. Tek s vremenom je to preraslo u veliki program u kojem je na kraju osnovala i vlastiti red. Nas je raditi na malom polju. Isus kaže da ako si u malom vjeran, dobit ćeš i na velikom polju. U našoj svakodnevnici se postiže svetost.
Fra Antonio se u nastavku svoje službe vraća u Tomislavgrad gdje je proveo zadnjih godinu dana svoga đakonata.
Vrisak.info
