Ovih dana započeti su radovi na izgradnji budućeg trotoara ili pješačke staže na djelu puta od Ljubuškog do Plantaže u dužini od oko 1km. Svatko zna da ova aktivnost zavrjeđuje pohvalu, a naročito je to radost za malobrojne pješake koji su se „izgubili“ pored ovakvog sve ubrzanijeg saobraćaja s motornim vozilima. Ideja da se na ovom djelu puta izgradi pješačka staza je stara više od 30 godina, no ideja je bila da staza bude sa gornje strane puta. Tada su vlasnici zemlje preko puta plantaže ustupili zemljište za budući trotoar, ali ostalo je samo na ideji. Starije generacije kao što sam i sam sjećaju se makadam puta kojim bi dnevno prošla samo 2-3 vozila ili nešto motocikla, a više bicikla. Pješaka je bilo približno možda kao danas motornih vozila. Nije bilo ugodno u to vrijeme ni pješačiti naročito poslije kiše zbog mnogobrojnih lokava, kad bi pored tebe prošlo vozilo (naročito većom brzinom) ako se nisi na vrijeme sklonio bio bi okupan. Postoje dvije zgode iz toga doba, a kojih se još uvijek dobro sjećam. Idući u školu (dakako pješice) prolazio sam baš pored jedne oveće lokve kada je naišlo vozilo. Nisam se stigao baš na vrijeme skloniti i u tom trenutku vozilo me dobro okupalo. Dolazeći u školu u razred učiteljica me upitala zašto sam mokar? Ja sam odgovorio: „Drugarice učiteljice, naletio je jedan pljusak pa se nisam imao gdje skloniti… „Ustvari, dan je bio dan sunčan i nigdje nije bilo oblačka. Poslala me kući da se presvučem i ponovno vratim nazad u školu. Dolazeći kući ja tako pričam majci, a ona meni veli da nemam ništa suhoga da se obučem jer je roba na štriku. Kao i svako dijete jedva sam to dočekao i zavalio se u krevet, no nije prošlo bez kazne od učiteljice. Sutra je učiteljica pitala zašto se nisam vratio na nastavu te je uslijedila kazna za neposlušnost: morao sam ispružiti ruku i skupiti prste pa sam zaradio nekoliko udaraca linijarom po jagodicama od prstiju.
Druga zgoda je bila u jesen tih godina kada se išlo u duhansku stanicu na predaju suhog duhana. Išlo se sa konjskom zaprekom na predaju duvana i ako je duhan predan pod A ili nešto pod B, veselje do neba. Obično bi tada ljudi koji su predali duvan poslije svratili u gostionu. Mi djeca poslije nastave smo to dobro znali te kod bivše češljare vune čekali konjsku zapregu koja bi otpočela galopom prema Radišićima i Vitini. Trebalo je puno truda i spretnosti stići kola i zasjesti na njih. Ja sam se uspio nekako uspeti ali nažalost u toj brzini, desio se „salto mortale“. Pao sam i čelom udario u tvrdu podlogu od ceste. Kad sam došao kući na sredini čela bila je zarađena velika čvoruga.
Bilo je još zgoda na tom djelu puta, ali drugom prilikom.
Sjećam se dobro godine 1961. kada nas je kao prvačiće učiteljica vodila na izlet . Išli smo u šetnju do Plantaže, odnosno do tada čuvenog parka koji je bio u krugu imanja Voćnog-loznog rasadnika kojeg je bivša Austro-ugarska vlast formirala 1912.godine zbog pojave filoksere na vinovoj lozi, a prije ta ista vlast na tom mjestu osnovala je ogledno duhansko polje 1882.godine na kojem su stručnjaci obučavali naše ljude pri proizvodnji duhana-tople leje, zamjena željeznog pluga sa drvenim i umjesto volova uvodili su rasne konje. Kao đaci smo razgledavali dobro njegovani park sa supstropskim kulturama, a voda je dolazila od izvorišta Rogac koji se nalazi u blizini gdje su Austro-ugarske vlasti 1904.godine izgradile vodospremnik i odvodnju vode do navedenog parka. Osim parka u blizini bilo je dosta svakovrsnog voća, jer se navedeni rasadnik bavio proizvodnjom loznih i voćnih sadnica. Treba svakako istaći se da u sklopu poslovnih zgrada nalazi i jedan vinski podrum sazidan od sedre 1902.godine, ali nažalost danas je sve zaraslo u drač i korov.
Danas se još uvijek može vidjeti živica (ograda) od Maklure koju su zaposlenici voćno –loznog rasadnika posadili iz ranijeg perioda, a nalazi se sa donje strane navedenog djela puta. Još se može vidjeti i sušnica gdje se pedesetih godina prošlog stoljeća sušio duhan, a ja sam svjedok kada se eksplozivom rušile četiri peći negdje oko 1963. ili ranije. Po predaji, ali i prema pričama onih koji su još uvijek živi, kao djeca u kraljevini SHS igrali su lopte na Egziciru, tako su oni zvali igralište. Istražujući o čemu se tu radi došao sam do podatka da je Austro-ugarska za potrebe vojnika i omladine načinila vježbalište ili Egzicir, a nalazio se negdje ispod sušnice. Kada smo već kod povijesti treba napomenuti da je na ovom djelu plantaže još u doba Rimljana od vojnog logora Bigeste na Gračini , preko Zgona išao i dio puta Narona-Salona, a negdje oko današnjeg Kerametala bar prema ostacima djelova cigle i kamena, Villa Rustika je još neistražena. Prema arheolozima, moguće da je bila u Dračevicama u Radišićima. Ljubuški prostor je tada pripadao Naronitanskom konventu, a zemlja se djelila vojnim veteranima i moguće je da su se baš na prostoru plantaže sijale žitarice za potrebe Vile rustike, te se uzgajala vinova loza (po mojoj procjeni) na Kokotu ili na Zgonima, jer tu zemlja nije plavila od voda Trebižata i Vrioštice.
Sjećam se da je negdje po sredini plantaže krajem pedesetih godina bila vrbova šuma, a osim toga na tom djelu i postoji nekoliko izvora vode.
Pješački put ili trotoar je zamišljen sa pratećim sadržajem: drvored, rasvjeta i zaštitna ograda te kružni tok ispod maslina. 2020.godine zamišljena je izgradnja zapadne zaobilaznice. Za potrebe zdravog življenja nedostaje nam fizičke aktivnosti. Trebalo bi više potaknuti izgradnju kako pješačkih tako i biciklističkih staza u svrhu sveukupnog razvoja Ljubuškog jer je Pješačenje bar i na kratkoj relaciji jako pogodno za čovjekovo tijelo i duh, pišu Radišići portal.
Vrisak.info
