Ne tako davno smo imali pune ulice ljudi, kafiće u kojima se uvijek tražilo mjesto više, pune ceste automobila. Ljudi su opušteno obavljali svoje poslove i obaveze, rukovali se i imali normalan socijalni život.
Druženja i grupiranje na izletima, u šetnjama i odlascima na kave su bile normalna stvar, i nismo znali kolika je to privilegija.
Pitali smo građane Ljubuškog kako provode svoje dane u vremenu korona virusa, poštuju li propisane mjere zaštite i zabrana, te što im najviše nedostaje sada, a prije su to normalno obavljali.
Evo što su odgovorili :
„Dane većinom provodim u kući, učenju sa školarcem, i obavljanju kućnih poslova. Tjedno idem u nabavku za sebe i susjedu koja je stara. Poštujem mjere zaštite, a najviše mi nedostaje šetanje bez grča u želucu, i majka koja je stara“ – Suzana, 36 god.
„Meni ništa ne nedostaje, ja sve imam, meni je ovako baš lijepo, samo Bože zdravlja“- Ilija, 23 god.
„Ne mogu vjerovati da ću ovo reći, ali najviše mi fali posao. Ne radim, nisam dobio otkaz još uvijek, u što ne sumnjam ako se ovo odulji. Poštujem sve, bolje spriječiti nego liječiti“ – Zvonimir, 33 god.
„Izađem ovako u trgovinu, sa svom potrebnom opremom, maska i rukavice, a uvijek nosim i sredstvo za dezinfekciju sa sobom. Provodim vrijeme sa obitelji, sad ako ikad imamo vremena jedni za druge.
Nedostaje mi samo odlazak kod bake na selo, mi smo u stanu i više nemam ideja za zabaviti djecu“ –
Anita, 29 god.
„Kući sam, muž radi, ja izlazim u trgovinu po potrebi. A najviše mi nedostaju druženja sa prijateljima, i to ne u kafićima, nego naša okupljanja i zezanje“- Zorana, 27 god.
„Nedostaje mi vrtić, moji prijatelji i tete“ – Martin, 6 god.
„Pridržavam se svih mjera, idem na posao, skraćeno mi je radno vrijeme, pa imam vremena i oko kuće nešto napraviti. Nedostaje mi treniranje“ – Ivan, 25 god.
„Učim, slušam on line predavanja, čitam knjige, gledam serije i spavam. Nedostaje mi sloboda da idem gdje želim, na kavu, na izlet, na more…“ – Monika, 20 god.
„Idem redovito na posao i posjećujem povremeno trgovine, ali i jedno i drugo pod punim mjerama zaštite. Izbjegavam socijalne kontakte i veća okupljanja“ – Mile, 30 god.
„Lako je meni za ove zabrane, samo neka puste ljude da rade barem nešto, ovo će otići daleko, pa ne daj Bože nereda. Dok još ljudi imaju koji dinar u džepu, može se, ali kad toga nestane, svašta će bit.
Nema toga šta ovom narodu ne nedostaje“ – Stanko, 57 god.
„I sa zabranom i bez zabrane, meni je isto. Ja ionako zbog starosti nisam mogla izaći iz kuće. Žao mi je
ovih mladih, ovo je gore nego rat“ – Anđa, 89 god.
„Provodim dane kući, zabavljam se uređivanjem vrta i stvarima za koje dosada nisam imala vremena.
Po potrebi idem do trgovine u nabavku za nas i susjede koji su stariji pa nisu u mogućnosti“ – Tatjana, 27 god.
„Pridržavam se mjera, dakako, u mojoj blizini ima starijih ljudi, a i onih koji su u samoizolaciji, kad idem sebi, onda odem i njima po namirnice. Nedostaje mi sloboda, kretanje i normalan život“ –
Tanja, 34 god.
„Velika je ovo nevolja, u nas se još nije proširio, tko zna šta će tek biti. Daj Bože ništa, da stane ovo sve pa da se vratimo normalnom životu. Ja živim kao i do sad, ono što moram i dalje obavljam, samo
mi je bilo teško za Uskrs, svi moji po Njemačkoj, nisu mogli doći“ – Rade, 56 god.
„Škola, prijateljice, veliki odmor. On line nastava nas zaokupirala, ali mora se i to. Razumijem situaciju, kažu što se mora nije teško“- Ivona, 14 god.
„Bolje pitaj šta nije. Tek sad vidim kako je prije bilo dobro. Radim, skraćeno radno vrijeme i skraćena plaća, ali barem imam vremena za obitelj. Na selu smo, pa nam je puno lakše, obnavljamo oko kuće
sve što smo davno trebali, a nismo imali vremena“ – Ivan, 40 god.
Vrisak.info
