Ne treba biti likovni kritičar da bi se nakon otvaranja izložbe Lovre Artukovića u Umjetničkoj galeriji u Čapljini, ustvrdilo da je prava šteta što je prva. Istina Lovru Artukovića po roditeljima Hercegovca (otac je iz Klobuka kod Ljubuškog, a majka Mostarka), rođenog u Zagrebu s adresom stanovanja već 23 godina u Berlinu, nije lako dovesti na ove prostore. Međutim, kad je već došao imalo se što i vidjeti. Savjet onima koji nisu bili na otvaranju, a skloni su umjetnosti – obvezno posjetiti izložbu „Tiho kazalište“ koja će biti otvorena do 21. srpnja tekuće godine. Jednostavno Lovro Artukovića – Lazić, što je obiteljski nadimak roda njegovog oca, je hrvatski slikar i grafičar čija djela treba vidjeti.
Zanimljiv je i povod nazivu same izložbe „Tiho kazalište“. Kako je istaknuto na početku programa Lovro Artuković došavši pogledati prostor Umjetničke galerije Založbe „Kralja Tomislava“, uočio je zatvorena vrata. Kad je zatražio da ih otvore organizatori su mu izišli u susret, a pred njim se ukazao prostor nezavršene kazališne dvorane. Autor je poželio da taj prostor kako reče „oživi“ što je uz pomoć modela Lukrecije i napravio, tako da u prostoru nedovršenog kazališta uz nekoliko dijela autora, velikog formata, posjetitelje gledaju figure izvedene u čudnoj tehnici, kombinacija hrđe i paljenog motornog ulja na betonu. Tako izložba dobi naziv „Tiho kazalište“. Taj do sada neotvoreni prostor u Hrvatskom kulturnom središtu, na simboličan način su otvorili autor izložbenog postava, Lovro Artuković i Stjepan Šutalo, ravnatelj Založbe „Kralj Tomislav“ iz Čapljine, navodi Večernji list BiH.
U pogovoru izložbi Lovro Artuković je uz ostalo naglasio: „Kraj u koji sam pozvan da ondje postavim izložbu poznat mi je, a ujedno i stran. Toliko se toga nataložilo kroz život, izblijedjeli su dojmovi i sjećanja iz djetinjstva probijaju se kroz sve te slojeve tražeći odjek u onome što sada vidim i čujem i on nije uvijek zvučao harmonično. Neretva i Spree, Trebižat i Landwehrkanal, Čapljina i Berlin – ne znam može li biti većih opreka…“, naveo je autor koji je govoreći o povodu za naziv izložbe konstatirao:
„Premda je dvorana bila samo napušteno gradilište koje je u tom stanju stajalo tko zna koliko dugo, lišena funkcije i konteksta, djelovala je svečano poput spomenika. Nakratko me obuzela uznemirujuća pomisao da se snovi koji su pokrenuli tu gradnju nikad neće ostvariti i da će dvorana ostati hram neostvarenih težnji. No fascinacija prostorom bila je tolika da je brzo odagnala misli o smislu i svrsi tog pothvata”.
Perica Jurković predsjednik Upravnog vijeća Založbe u uvodnom obraćanju osvrnuo se na neočekivani početak, koji je kumovao nazivu izložbe:
„U nizu izložbi došla je i ova 56-ta posebna, velika, s puno energije, puno hrabrosti, puno kvalitete i dovoljno moćna da iz ovog prostora ovdje zakoračimo i u ovaj naredni, a to je u kazališnu dvoranu. I koncertnu dvoranu, buduću nadamo se, koja je dosada u ovih proteklih dvadeset, trideset godina bila samo beton, bez dovoljno snage da osim rijetkih gostiju koji bi povremeno došli otvorimo je i široj publici. Lovro kad je došao prvi put i ugledao tu dvoranu bio je toliko odvažan, spreman, siguran u sebe da tu dvoranu može osvojiti i da bude zanimljivo još više. Mi smo uvijek razmišljali o tome da će to biti neki kazališni komad, a onda je na kraju umjetnik s jednom mladom umjetnicom, Lukrecijom, zakoračio u taj prostor i osvojio ga…“
Vrisak.info
