U glasilu FRAMOST iz 1996. godine pisalo je. Na današnji dan, 9. svibnja 1992. godine u noći bombardirana je, zapaljena i izgorjela naša Franjevačka crkva u Mostaru.
Istog datuma, 9. svibnja 1995. godine, ostatke stare Franjevačke crkve u Mostaru, posjetio je i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. 9. svibnja 1995. godine na treću obljetnicu bombardiranja, a samo tri mjeseca prije uklanjanja i posljednjih ostataka spaljene, stare Franjevačke crkve, za vrijeme svečane večernje mise koju je predvodio župnik fra Dane Karačić, u dvorištu-klaustru Franjevačkog samostana, uz sudjelovanje mnogobrojnih vjernika i naših franjevačkih prijatelja te pjevanje pjevačkog zbora sv. Cecilija, ovako smo se oprostili od naše stare crkve.
SPALJENOJ CRKVI U SPOMEN
U tišini bola opraštamo se od tebe. Skupljeni na ostacima nekadašnjeg života, želimo ti svojom nazočnošću iskazati odanost i iskrenu djetinju zahvalnost za tvoju ustrajnu majčinsku ljubav u čijem zagrljaju dugi niz godina pronalaziš odgovor na vječna pitanja. I dok te promatramo devastiranu, opustošenu, u misao nam se vraćaš u svojoj punini, veličanstvenoj otmjenosti i pobožnoj skromnosti. Na tvome ognjištu žalosni, nekoć, nalaziše radost, nesretni spokoj, bolesni zdravlje, a izgubljeni u grijehu novi život. S tobom provedosmo najsretnije dane života. Ponajprije kao novorođenčad u odjeći kršteničkoj, zatim kao prvopričesnici u ozračju tvoga bića odgovorismo na Kristov poziv: „Dođite k meni maleni!”
Dani prolaziše, godine se smjenjivaše, a zajedno s njima i generacije. Jedni sinovi tvoji dadoše vječne zavjete i napojeni duhom s tvoga vrela postadoše ribarima ljudskih duša. Drugi, pak, postadoše supružnici ovjenčani do smrti krunom tvoga blagoslova. I svatko krenu svojim putem vraćajući se uvijek nostalgično s radošću i ponosom u svoju rodnu, u svoju najdražu crkvu sv. Petra i Pavla.
Pamtimo te veselu i raspjevanu zborom „Marijinih anđela“, „Talambasima i Žicarima“ i uvijek krasnim zborom „Sv. Cecilija“. Pjesma, svirka, molitva, radost Božjeg stvorenja i zajedništvo u istom Duhu, neraskidivo povezani ispunjavaše stare, drage stranice životnoga spomenara ispod čijih redaka stajaše tvoj potpis.
Dok nam sjećanja naviru na zatvorene oči, krijepi nas utjeha i ponos što smo dio tebe. No, ipak naš pogled neminovno se zaustavlja na tvojim krhotinama i ruševinama, na ostacima našeg života i naših dragih uspomena koje će uskoro biti otklonjene do zadnjeg komadića sjećanja.
I nići će neka nova čuvateljica snova, neka nova skrbnica naših neispunjenih životnih riznica. Uz tebe će život graditi neka nova djeca, a mi, noseći tebe u srcu, pokušavat ćemo te oživjeti staru i dragu, u nečem posve novom. Vjerujemo u uspjeh jer ti si nas naučila vjerovati. S neba ćemo dobiti blagoslov zagovorom mnogih tvojih sinova i kćeri koji se tijekom ove tri godine preseliše u vječnu luku spasenja.
Tvoj je život sazdan i u stanovnicima neba i zemlje. Živeći u njima i živeći u nama, živjet ćes vječno jer ono što se voli nikad ne umire.
Alena Jurić,
danas dr. sc. Alena Jurić, izvanredni profesor
Tekst je prepisan iz glasila FRAMOST, Mostar, svibanj 1996., god.1.,broj 2.
