U subotu 05.03. s početkom u 12 sati u maloj dvorani Hrvatskog doma Herceg Stjepana Kosače biti će predstavljena knjiga Nade Đerek Negdje na jugu cvjetaju rogači.
NAPISALI SU O ROMANU “PRODAVAČ ROGAČA”
“Mjesto dešavanja ovog sjajnog kratkog romana je ‘malo misto’ u Dalmaciji, otrgnuto od ostatka svijeta i kao takvo živi po svojim vlastitim pravilima satkanim od patrijarhalnih normi. Ritam sižea je ubrzan, ali s jednim neobičnim korakom naprijed i sa dva koraka nazad u fabuli. Kako se to postiže? Izvrsnom naratorskom perspektivom koja se neprestano mijenja, od dvije centralne instance – učiteljica (ijekavski) i dječak (ikavski govor), do umetnutih fabula koje su ispričane preko epistolarne forme. Najprije to je ona udvojenost gdje glavna junakinja, koja je ujedno i jedan od naratora priče, koristi mogućnosti koje joj dopušta sam jezik, pa imamo netipični prelazak s prvog na drugo lice pripovijedanja (raspršeni subjekt), i najzad to je tačka fokalizacije, odnosno, onaj naratorski pogled koji svojim senzibilitetom „boji“ raspoloženje priče… Sve se to slaže u jedan strukturalni mozaik čije su posljedice dobro determinisani likovi i vješto vođena priča.” (Iz obrazloženja žirija Fondacije za izdavaštvo F BiH, 2019.)
“Roman Nade Đerek naslovljen ‘Prodavač rogača’ (prvo izdanje ‘Negdje na jugu cvjetaju rogači’) može postati – zbog svoje strukture predpriče (naratološkom terminilogijom rečeno, sažetka) i kasnije razrade kroz kratka poglavlja umetnutih dokumenata, pisama – predmetom tumačenja književnih znanstvenika. Priča smještena na naš jug, tamo između nekih ratova, priča o mržnjama, ljubavima, tajnama, odraslima i djeci, nema u sebi nimalo ‘viška’. Rečenice su čiste, opisi sugestivni, refleksivni pasaži brojni i pamtljivi.” (Odlomak iz osvrta Julijane Matanović)
“Autorica provodi koncept perpetuiranja pripovjednih dionica koji je nalik faulknerijanskom rondo-u: u knjizi će se izmjenjivati četiri pripovjedna subjekta (Borko i Učiteljica, kao glavni likovi, te Sofija i Vera, sa fragmentima svojih zapisa), a osnovne linije fabule ponavljat će se dvaput ili čak triput – naravno, iz različitih stanovišta, vizura ili kutova viđene, ili s različitim naglascima, dopunama i učincima u evociranju ili sagledavanju dogođenog, gdje ima prostora, dakako, i za ono što dotad uopće nije spomenuto ni rečeno. Diferenciranje i usložnjavanje izloženih sadržina tako nas ponajviše podsjeća na perpetuirano puštanje iste muzike sa diska gramofona (koji nije slučajno simbolički situiran već u samom uvodu, kao što nije slučajno tu ni simbolika mačke) – gdje to nešto novo š t o bismo mogli čuti nije uopće toliko bitno (niti je toliko novo), kao to k a k o ćemo ovaj put čuti (vidjeti, razumjeti) ono jednom već bilo, spomenuto ili uprizoreno. Dakle, već u samome ustroju ove proze pruža se mogućnost da iz onoga (drugačijeg i drugog), iz onoga k a k o je nešto kazano (objašnjeno, opisano) saznajemo sve više i više i o tom š t o je sadržina (ili pak o tome t k o je lik ili nositelj te sadržine)…
Kao jednu od najvećih kvaliteta jezičnog umjetničkog izraza Nade Đerek podcrtat ćemo ovdje upravo tu simboličko-metaforičku „kristalografiju iskaza“ – koji tek u nekome ponovljenom čitanju (sa značenjskim odbljescima koji se ne mogu svi odmah „pohvatati“) postaje smislen i razvidan, kad se svi kamenčići mozaika, poredaju u cjelinu, iz koje opća misao naprosto z r a č i – a ne samo da z n a č i! – univerzalni smisao…” (Odlomci iz pogovora Željka Grahovca)
Vrisak.info
