Franjevački muzej i galerija Široki Brijeg i ove godine sudjeluje u hrvatskoj Noći muzeja te Vas poziva na otvorenje izložbe Materijalizirana transcendentalnost: Božjim svjetlom otkriveni, 31. siječnja 2025. u 19 sati.
Izložba se može razgledati od 19:00 do 23:00 sati, a ostat će otvorena do 5. ožujka.
Materijalizirana transcedentalnost: Božjim svjetlom otkriveni
Tema ovogodišnje Noći muzeja je „Muzeji – vidljivi i nevidljivi“. Muzeji, kao čuvari kolektivnog sjećanja i baštine, predstavljaju most između prošlosti i budućnosti, povezujući generacije kroz priče oblikovane u predmetima i umjetninama. Tema vidljivih i nevidljivih aspekata muzeja nas podsjeća na složenost procesa koji stoje iza svakog izložbenog postava. Dok posjetitelji uživaju u očaravajućim prikazima, malo tko razmišlja o onome što se odvija iza kulisa – u tihim depoima, restauratorskim i konzervatorskim odjelima te muzejskim laboratorijima gdje stručnjaci s predanošću oživljavaju prošlost. Upravo takvi nevidljivi, a ključni doprinosi kriju se iza rada kustosa Franjevačkog muzeja i galerije Josipa Mijića i Ane Naletilić Ivanković, čiji je trud omogućio realizaciju ove izložbe. S pomoću 3D pisača, oni su oblikovali ove jedinstvene skulpture u litofan tehnici koje, pod svjetlom, otkrivaju likove pobijenih franjevaca.
Izložba “Materijalizirana transcendentalnost: Božjim svjetlom otkriveni” jedinstven je primjer spajanja vidljivog i nevidljivog. Skulpture, koje na prvi pogled izgledaju apstraktno, svojim oblikom skrivaju likove pobijenih franjevaca, a njihova prava priroda otkriva se tek upotrebom unutarnjeg svjetla. Svjetlost ne samo da osvjetljava, već simbolično progovara – otkrivajući priče žrtve, sjećanja i budi duhovne transcendencije. Izložba postaje mjesto gdje se nevidljiva prošlost materijalizira i postaje dostupna našim osjetilima i razumijevanju. Pobijeni franjevci su u svojoj punini prikazani kao svjedoci vjere i žrtve. Svjetlost koja prolazi kroz njihove materijalizirane oblike predstavlja Božje prisustvo koje ih iz tame podiže u svjetlost istine i sjećanja. Ovim činom, njihova se priča ne završava u prolaznom, već postaje trajna duhovna poruka, osvjetljavajući put svima koji traže istinu, nadu i vječni smisao u vjeri.
Božje svjetlo, koje briše tamu i otkriva skriveno, postaje ključ koji nas povezuje s njihovom žrtvom i vječnom prisutnošću. Stoga ove skulpture nose snažnu duhovnu poruku u kojoj svjetlost postaje simbol Božje sveprisutnosti, baš kao što u Knjizi Postanka stoji: “I reče Bog: Neka bude svjetlost! I bi svjetlost,” tako i ovdje svjetlost oživljava skrivene likove franjevaca, izdižući ih iz tame zaborava u svjetlo sjećanja. Materijalizacija njihovih lica kroz svjetlost nije samo tehnička inovacija, već duhovni čin koji nas povezuje s Božjom energijom, onom istom snagom koja svjetlo pretvara u simbol života, nade i vjere. Svjetlost, prolazeći kroz skulpture, ne samo da otkriva oblik nego i donosi priče – podsjećajući nas da je svjetlost uvijek bila Božji znak za pobjedu tame i isticanje istine. Na taj način, svaka skulptura postaje svjedočanstvo žrtve i nepokolebljivog duha, dok svjetlost, kao Božji dar, postaje most između prolaznog i vječnog.
Uz korištenje suvremene tehnologije i inovativnih pristupa, ova izložba ukazuje na važnost muzeja i galerija ne samo kao prostora očuvanja već i kao prostora otkrivanja, interpretacije i povezivanja s baštinom na dubljoj razini. U vremenu kada digitalne tehnologije pomiču granice klasičnih muzeja, ovakvi projekti pozivaju nas da se prisjetimo i onoga što ostaje skriveno – ne samo iza kulisa muzeja već i u dubljoj, duhovnoj dimenziji svakog djela koje promatramo. Ova izložba nije samo hommage žrtvama, već i odraz same suštine muzeja – mjesta gdje se prošlost i sadašnjost, vidljivo i nevidljivo, materijalno i transcendentalno susreću kako bi nas podsjetili na vrijednosti koje dijelimo i na priče koje nikada ne smijemo zaboraviti, istaknuo je Tomislav Ćavar.
Dani pobijenih fratara
Isus šalje dvanaest svojih odabranih učenika – apostola na njihovo prvo misijsko putovanje. Vjerojatno su pošli na način kako im je Isus već prije rekao: bez torbe, bez štapa, bez novca o pojasu…, pozivajući ljude na obraćenje navješćujući im Radosnu vijest. Njihovo propovijedanje ljudi su slušali s velikim oduševljenjem, a bilo je popraćeno i čudesnim znakovima. Vraćaju se poskakujući od radosti, razdragani. Prašnjavi, znojni, umorni od puta ali ipak prepuni samopouzdanja, ponosni na postignute uspjehe na djelu evangelizacije. Puni zanosa izvješćuju o svemu Isusa. On kao brižni Učitelj, premda ga je čekalo silno mnoštvo naroda iz svih krajeva da čuje njegovu Riječ i vide čudesna njegova djela, poziva svoje učenike na samotno mjesto da se odmore, da im se slegnu dojmovi, da se ponovno opašu potrebnom snagom koju će crpiti iz susreta s nebeskim Ocem u molitvi. Isto onako kako je on činio uvijek prije važnih životnih odluka: povlačio se u osamu na molitvu.
Ova zgoda iz Isusova susreta sa svojim učenicima poslije njihova prvoga misionarskog putovanja i uspjeha koji su tom prilikom polučili slikovito nam prikazuje ono što su naši fratri učinili kad su prije 180 godina došavši iz „dragoga Kreševa“ u Hercegovinu. Vođeni Isusovom rečenicom: „Žao mi je naroda“, naša braća, osjećajući duboko u svome srcu te Isusove riječi, pošli su, bogati samo vjerom u Boga i nadom u Njegovu providnost, svome vjernom puku u Hercegovinu, koji je bio „kao ovce bez pastira“. I došli su ovdje na Široki Brijeg bez igdje ičega, „brez kruva i krova“ i počeli sijati sjeme Božje Riječi i dijeliti svete tajne kršćanske vjere.
Prvi mudri potez, uvjereni smo potaknut milošću Duha svetoga, bijaše, da su za zaštitnicu svega onoga što će s vremenom ostvariti, izabrali Blaženu Djevicu Mariju i tako kolijevku hercegovačke Provincije povjerili Majci koja će je brižno čuvati, njegovati i trajno pratiti svojim zagovorom.
S vjernim pukom, siromašnim kao što su i fratri bili siromašni, ali s velikim pouzdanjem u Božju providnost, gradili su i duhovna i materijalna zdanja po cijeloj Hercegovini. Poput apostola imali su na što biti ponosni; na svoj Brijeg, njegovu crkvu i samostan, glasovitu gimnaziju, njezine đake i profesore, a posebno na njegovu zaštitnicu Veliku Gospu kojoj je hodočastio vjerni puk iz cijele Hercegovine. Mogli su fratri biti ponosni i na svoje samostane u Mostaru, Humcu, Duvnu i Konjicu. Oni su bili izvori duhovnosti i apostolskog žara koje su naša braća obilato dijelila, siromašnom ali vjernome narodu kršne Hercegovine.
Nakon stotinu godina mogli su, s franjevačkom poniznosti ali i s ponosom, Gospodinu pokazati sve što su učinili. Cjelokupni njihov rad i djelovanje ravno je čudesima koja su se zbivala po apostolskom propovijedanju. Ljudskim mjerilima i prosudbama, imajući u vidu posvemašnje i potpuno siromaštvo u kojemu su živjeli, to što su fratri učinili u Hercegovini tijekom jednog stoljeća ne može se ni izmjeriti ni do kraja shvatiti. Samo Božja providnost, upornost i snažna vjera puka i fratara zajednički su mogli to ostvariti. Oni su ostavili neizbrisivi pečat u svim granama ljudske djelatnosti. Iz ništa učiniše velika djela na ponos i korist svima koji vele Široki Brijeg.
Onda 7. veljače 1945. zlo, apokaliptički razmjera, zahvatilo je Široki Brijeg, a onda poput „tsunamija“ zahvatilo cijelu Hercegovinu i sav Hrvatski narod. Partizanski zlikovci uništili su na Širokome Brijegu sve što su mogli uništiti, zapalili sve što se moglo zapaliti i na koncu, bez suda i sudišta, hladnokrvno pobili njegove fratre, njih trideset. Zločin kakav povijest nije zapamtila. Apokaliptični dani. „Tko su ovi što su obučeni u bijele haljine? Anđeo odgovara: „“To su oni koji dolaze iz velike nevolje? Oni su prali svoje haljine i obijelili ih „u krvi“ Janjetovoj…. Ali Bog će otrti svaku suzu s njihovih očiju.“ (Otk. 7, 13.)
Nema više Širokoga Brijega i svega onoga što se uza nj vezivalo. Mislili su zločinci. Kakva zabluda!!
Samo tjedan dana kasnije obezglavljena je naša Provincija. U Mostaru isti zlikovci ubili su Provincijala, gvardijana i još petoricu braće. Gotovo da i nema župe, pogotovo ne kraja u kojemu škrta hercegovačka zemlja nije natopljena nevinom krvlju naših mučenika – fratara. Njih 66, svjedoka vjere od Širokoga Brijega do Bleiburga, svojom mučeničkom smrću, sa znanim i neznanim grobovima, posvetili su ovu zemlju i ovaj narod.
Kao fratre slična je zla kob zahvatila cijelu Hercegovinu. Gotovo da nije bilo kuće u kojoj, na isti ili sličan način, nije stradao jedan ili više članova i to uglavnom u cvijetu mladosti. Poput nevidljive magle tuga se uvukla u sve pore života u Hercegovini. Mučni, puni straha i neizvjesnosti bili su ti tegobni dani. Činilo se da je sve bespovratno nestalo.
Idejni začetnici i izvršitelji tih strašnih zločina mislili su da su konačno istrijebili one koji su smetali njihovu putu u „svijetlu budućnost“. Stoga su trijumfalno nastavili zlosilje nad nemoćnim i obespravljenim pukom.
Međutim, nisu znali ili nisu s tim računali da su na sličan način razmišljali i oni koji su, raspevši Isusa na križ, računali da su na Kalvariji zauvijek razapeli ne samo njega, nego i sve ono što je on naučavao i činio. Na isti način su razmišljali i njegovi prijatelji i neprijatelji. Ali svjetlo uskrsloga Krista zasjalo je još jače. I to se njegovim sljedbenicima ponavljalo kroz svu povijest. Tako je bilo i na Širokome Brijegu. Iz krvi njegovih fratara i ranjene crkve, iz pepela spaljene gimnazije i kulturnoga blaga, u kojima su oni ostavili neizbrisivi pečat i duboko usađeni korijen – koje nikakvo ljudsko zlosilje nije moglo izbrisati ni iščupati. Malo po malo, nicao je novi Široki Brijeg. Ranjena crkva dobila novi sjaj, gimnazija opet daje nove generacije đaka, a mladice novih duhovnih zvanja klijale su obilato po cijeloj Hercegovini.
Kulturno blago, koje bijaše u povojima, marom onih koji naslijediše svoju pobijenu braću, postepeno pokaza sve bogatstvo koje posjeduje ova škrta zemlja i njezini ljudi. Nicala su nova zdanja, obnavljala se stara; uništena i spaljena. Iz ničega nastade i Galerije i Akademije i brojne slike renomiranih autora. Cijeli Široki Brijeg je, zapravo, sa svojim građevinama i svem što one u svome krilu čuvaju, jedan prostrani muzej. O tome govore i pišu brojni kvalificirani stručnjaci, a ostali neka uživaju i čuvaju to neprocjenjivo blago.
Neka nam naši mučenici budu trajno nadahnuće, a Široki Brijeg sveto mjesto, posvećeno vjerom ovoga naroda, zaštitom presvete Bogorodice – Velike Gospe i krvlju nevino pobijenih fratara, zapisao je fra Dane Karačić.
Vrisak.info
