U Mokrom, Prvi maj nikad nije bio samo praznik rada i odmora. Bio je to dan kad se znalo: “Ako ne posadiš tad, nema ti kruva ni dima ni dinara.” Oko tog datuma, a često baš na sam 1. i 2. maj, cijelo selo bi se pokrenulo – jer bilo je vrime sadnje duvana.
Dok su oni na državnim poslovima imali službeno dva dana odmora – ipak bi zajedno s ostalima te dane zgrabili motike i na sadnju.
Duvan, kukuruz, grah. Znalo se što kad ide, a maj je bio ključan. “Ko propusti sadnju, nek se ne nada ujesen,” govorilo se.
Stariji prenose, da je poratnih godina vlast znala zabranit rad. Kažu, moralo se odmarat pod prisilom, dok su u drugim mjestima, onim malo povlaštenijim i s mnogo više državnih jasala, dolazile delegacije, nosile se parole, pjevale pjesme o radničkoj klasi. A Mokranima i ostalima – gori pod nogama.
Njiva čeka, nebo prijeti, a vlast veli: “Ne radi, slavi!” Nisu smjeli u njivu, a znali su da će ih, ako zakasne, kaznit priroda gore nego država.
Pa su neki i kriomice izlazili. U cik zore, dok se još magla vuče niz dolinu, išli bi posadit bar koji red duvana, zakopat par zrna kukuruza, samo da zemlja ne bude prazna. I kad bi ih pitali gdje su bili, rekli bi: “Na slavlju, prijatelju.
Al’ i zemlja slavi kad je ruka ne zaboravi.”
Neki ne bi ni slagali da su bili na slavlju, jer bi otišli u Grljeviće na misu k sv. Jozi, kako se ovdje zvalo sv. Josipa Radnika. Iza mise bi redovito bio dernek.
Stariji se također sjećaju da bi na naš prirodni park – Čajare dolazili pojedini Lištičani na tamiću, uglavnom državni besposleni činovnici, te s jugoslavenskom zastavom proslavljali 1. Maj.
To je jedan od razloga zašto Mokrani nisu voljeli slaviti taj praznik.
Tako je Prvi maj u Mokrom bio i ostao dvostruk – službeno dan proslave, a neslužbeno dan posla. Jer ovdje se znalo: sloboda rada ne znači uvijek odmor, nego pravo da radiš kad znaš da moraš. I u tome je bio inat, mudrost, i jedan poseban miris – miris zemlje, duvana, znoja, prazničkog lonca na njivi pored usjeva, a nekome i uštipaka u Grljevićima, sve u jednom.
Vrisak.info
