Digitalni arhiv Široki Brijeg objavio je tekst s opisom ‘Povijesni pregled dolaska franjevaca u Hercegovinu i na Široki Brijeg’.
– U doba, kada je val bogumilstva najvećma zadirao u krajeve Bosne i Hercegovine, dolaze ovamo sinovi sv. Franje, preuzevši na sebe tešku zadaću, da suzbijaju krivu nauku. Velikom agilnošću i rezultatima svoga rada njima je uspjelo kroz kratko vrijeme, da kod bosanskih banova, velmoža, pa i prostog puka steku toliki ugled i upliv, da su u mnogim stvarima vodili glavnu riječ. Franjevci su u tadanjoj Hercegovini sagradili više crkava i samostana, od kojih su sve do turske invazije postojali samostani u Mostaru, Ljubuškom i Konjicu.
Dolaskom Turaka u ove krajeve, nastadoše za naše franjevce teški trenutci, jer bijahu crkve i samostani porušeni, a franjevci sa mnogobrojnim pučanstvom prebjegnu u dalmatinsko primorje, te tako kršćansko stado u Hercegovini ostade bez duhovnih pastira.
Ali, da se ipak ne napuste sasvim oni vjernici, koji su na svoim ognjištima ostali, franjevci iz dalmatinskih samostana često bi dolazili, da služe i priteknu u pomoć hercegovačkim katolicima.
Ovo teško stanje trajalo je dugi niz godina ali usprkos tome ni najteža progonstva nijesu mogla iskorijeniti kršćanskog imena iz ovih krajeva.
Jedna predaja tvrdi, da su početkom XVIII. stoljeća u cijeloj Hercegovini bila svega dvojica svećenika franjevaca, koji bi – jer nije bilo ni jedne crkve, – pod granatim hrastom u zabitnoj šumici, svojim vjernicima kazivali riječ Božju. Ovo stanje, kasnije je opjevao fra Grgo Martić slijedećim stihovima:
“… I gdjegod bi vi jim rekli,
Da ‘Vandjelje dogju čuti,
Svedj bi tamo žurno tekli
Kano na so janjci kruti. –
A to biva na grobljišti’
Gdje se šire drevni dubi,
Što dug viek ne poništi
Nit zlobnička ruka srubi.
Bila žega, il’ mraz bio,
Puk štitiše s dublja grane,
A oltarić krov je krio.
Da u kalež trun ne pane.
To vam puku crkve bile
Za nagodne Bogu dane.
Gdje no su se Mise štile,
I puk prim’o duši hrane…”
Početkom prošlog stoljeća nastadoše snošljivije prilike, pa su naši franjevci počeli odmah pomišljati na to da u Hercegovini podignu uz crkvu i samostan, koji bi ujedno služio kao i sjemenište za odgoj redovničkog podmlatka.
S toga se hercegovački franjevci godine 1840. na čelu s potonjim biskupom fra Andelom Kraljevićem obrate sv. Stolici u Rim, s molbom, da osnuju svoju posebnu hercegovačku redodržavu. Ali se ovome predlogu suprotstaviše samostanska okružja kreševsko i fojničko, koji su svim silama nastojali da se Hercegovina koja je pod njihovu upravu potpadala, ne smije otcjepljivati.
Zbog ovoga, hercegovački franjevci su bili smatrani kao nezadovoljnici i odmetnici bosanske redodržave. Takodjer otomanska vlada u Carigradu teško je dopuštala kršćanima, da grade crkve i samostane, te je za to trebalo imati naročiti carski ferman, iako su hercegovački muslimani, naročito za vrijeme pašovanja glasovitog Alipaše Rizvanbegovića (1832:50) zagovarali i podupirali namisao svojih zemlaka franjevaca.
Pošto je Alipaša imao namjeru, da Hercegovinu proglasi samostalnom i neovisnom od Turske carevine, imao je i svojih političkih razloga, da podupire nastojanja hercegovačkih franjevaca, koji su htjeli, da se oslobode crkvene ovisnosti o Bosni, kojoj su bili u mnogočemu potčinjeni, a zbog čega je došlo do velikog i dugotrajnog spora izmedju hercegovačkih i bosanskih franjevaca. Ovaj spor je kasnije tek intervencijom sv. Stolice izgladjen.
6. veljače 1844. izadje odluka sv. Stolice, koja dozvoli hercegovačkim franjevcima, da mogu u svojoj otadžbini sagraditi crkvu i samostan. Na ovu radosnu vijest, svi hercegovački oci sa klericima i novacima odmah 19. svibnja 1844 ostave Kreševo u kojemu su do tada prebivali, te se bez igdje ičeka povrate u svoj dragi zavičaj. Došavši u Hercegovinu smjeste se kod župnika u Čerigaju fra Nikole Kordića, prvaka hercegovačkih svećenika.
Da bi dobili carski ferman za gradnju samostana, franjevci su obilno darivali Ali-pašu i njegove sinove. Prema ljetopisu o. Kalmeta, Ali-paša je za svoje usluge dobio od franjevaca na dar veću količinu kave, smokava, masla, sira. šećera, kokošiju, jaja, mirisave vode, 1 zlatni mali sat, 1 veliki sat, 1 muziku, 1 argilu, mnogo finih jantara, 7 mazaga, više komada sitne marve, 1 konja, 1 kravu, 1.000 forinti u gotovom i t. d.
Nakon ovih kraljevskih poklona ubrzo je stigao i dugo želikovani carski ferman iz Carigrada. U ovome fermanu sultan je točno odredio kolike mogu biti dimenzije samostana, a najstrožije je zabranio da se u svrhu gradnje sakupljaju bilo kakovi milodari od siromašnog žiteljstva. Dobivši tako potrebna odobrenja franjevci odluče, da samostan sagrade na mjestu zvanom Široki brijeg, koji svojim položajem nad ušćem Ugrovače u Lišticu ima neobično divan poged na cijelu okolicu.
Gradnjom samostana upravao je fra Filip Ančić, koji pomoću siromašnoga hercegovačkog puka i darovima katolika iz Italije i biskupa iz Hrvatske uspješno dovrši započeti posao. Na taj način hercegovački franjevci velikim naporom sagradiše 1849. god. siguran krov nad svojom glavom.
Stvorivši tako sebi vlastito gnijezdo, franjevci svim silama prionuše na posao, gradeći po čitavoj Hercegovini škole, crkve, samostane, vjerske zgrade i t. d. Od osnutka ovog prvog samostana, pa do danas stvoreno je u Hercegovini 46 župa, podignuto je 29 crkava, a 8 ih se sada nalazi u gradnji, sagradjena su 3 velebna samostana, a 114 svećenika franjevaca služe oko 160.000 Hrvata-katolika, koliko broji hercegovačka redodržava ubrojivši k ovoj cifri i župe u kotaru Duvno koji takodjer pripada hercegovačkoj provinciji.
Još za turske uprave god. 1867. otvorili su franjevci na Širokom brijegu prvu pučku školu. Stara gimnazijalna zgrada sagradjena je 1900. god., a prije toga predavali su sami franjevci gimnazijalne predmete u samostanu. Lanjske godine dovršena je krasna trokrilna zgrada gimnazije uz koju je ove godine podignut konvikt, jedan od najljepših u državi, a u kojeg se može smjestiti 150 pitomaca, koji najvećim dijelom dolaze iz Hercegovine i Dalmacije, da na uzornoj franjevačkoj gimnaziji provedu 8 godina učenja.
Osim ove redovne obuke, franjevci su naročito ranijih godina organizirali i vodili veliki broj analfabetskih tečajeva za şeljake. U tom pogledu nezaboravni su ogromni uspjesi pok. fra Didaka Buntića, kojemu nekoliko tisuća seljaka zahvaljuje. što su naučili čitati i pisati. I tako skromni samostan na Brijegu već čitavo stoleće obasjava kršnu Hercegovinu svijetlom vjere i kršćanske kulture. S toga nema ni jednog Hercegovca, koji ne bi cijenio ogromne zasluge i rad naših dičnih franjevaca sa Širokog brijega. M. Š.
Naziv novina: Jutarnji list / Urednik: J. HorvatIzdavač i Tisak: Tipografija grafičko-nakladnički zavod d.d. Zagreb / Datum: 12. travnja 1931. / Arhiv: Državni arhiv u Dubrovniku.
Vrisak.info
