Kad bi se danas netko prisjetio Mokrog osamdesetih godina, ne bi mogao zaobići ljude, hodnje i zgode koje su obilježavale svakodnevicu.
Među takvim pričama izdvojila se jedna koju i danas stariji Mokrani rado prepričavaju ona o trojici prijatelja, smihu usrid neimaštine i dosjetki koja je zaslužila i vino i pivu.
Tako je bilo i tog studenog dana 1986. godine:
Mokarska trojka iđe na pučku misu, 16. studenoga 1986. godine.
Jozo Jelić – Joščina, Mile Ćužić – Mićun i Žarko Ćužić – Žarkan.
Pješačilo se do crkve, kako je to nekad bilo uobičajeno, sat vremena do mise, pa opet sat natrag. Taj hod bio je više od običnog puta, bio je prilika za razgovor, razmjenu misli i životnih priča.
Sat do mise, sat nazad.
Koliko se toga moglo ispripovidat’ u tom hodu?
O ratu, o zatvoru, o neimaštini…
Svaki od njih nosio je svoje životno breme, ali i u tim vremenima znalo se raditi i živjeti. Jozo je bio poznat kao tihi radnik u samostanu, dok su Mile i Žarko zarađivali na građevini, kako je i većina tada radila – pošteno, vrijedno, bez puno riječi.
Jozo je radio kao kućni radnik i majstor u samostanu, a Mile i Žarko na građevini.
Ni tada nije bilo lako, ali duh nije posustajao. Upravo u toj težini dana znali su pronaći vedrinu, a ono što su doživjeli često je postajalo priča koja se dugo pamti i još duže prepričava.
Nije bilo lako našim starima – al’ ni tada nije falilo smija. I u težini dana znali su iznidrit’ zgodu za pamćenje, poput ove što se i dan-danas priča po Mokrom.
Jedna takva dogodovština zatekla je Žarkana i Mićuna dok su radili na kući imućnijeg susjeda. Nadničarilo se za hranu i piće, ali toga dana nešto je “zatajilo”.
Žarkan i Mićun radili kuću jednom bolje stojećem susjedu. Tad se radilo nadnički – uz hranu i piće.
Žarkan je volio vino, a Mićun pivu.
Ožednilo se na skeli, a domaćin – “zaboravio” na piće.
U tom trenutku Žarkan se dosjetio kako pridobiti gazdu. Malo humora, malo Biblije – i stvar je krenula u pravom smjeru.
Ujtio Žarkan zgodu kad je domaćin nailazio, pa namigne i pita Mićuna:
– Šta je ono Isus radio u Kani Galilejskoj?
Mićun ko iz topa:
– Pritvara vodu u vino!
Upalilo – eto gazde s vinom.
Ali vino je bilo samo pola rješenja. Za potpunu pravdu, trebalo je izmamiti i pivu. I tu je Mićun bio spreman.
Al’ uspjeh samo na pola.
Sad se Mićun snalazi i pita Žarkana:
– A je li Isus šta govorio o pivi?
Za malo vrimena – eto gazde i s pivom.
Vrisak.info
