Nakon smrti Smiljana Glavaša, hercegovačka ganga ostala je bez još jednog od svojih istaknutih čuvara. Jozo “Joguna” Stojić iz Buhova kod Širokog Brijega preminuo je ostavivši dubok trag među ljubiteljima tradicijske pjesme i folklorne baštine, piše portal Grude.com.
Stojić je bio poznat kao čovjek koji je živio gangu i godinama je promicao hercegovačku tradiciju. U poratnim godinama, kada je, kako navodi autor teksta, briga o folklornoj umjetnosti i tradicijskim napjevima bila prepuštena ponajprije pojedincima, osnovano je županijsko HKUD “Hercegovac” sa sjedištem u Širokom Brijegu.
Kako se navodi, društvo u svojim počecima nije imalo vlastite prostorije za rad, a upravo je Jozo “Joguna” Stojić svoju kuću stavio na raspolaganje HKUD-u “Hercegovac” sve dok nisu dobili službene prostorije.
Autor ističe kako Stojić nije bio sebičan čovjek, već uvijek spreman za druženje, razgovor, šalu i pjesmu.
“To da nije bio sebičan, već uvijek spreman na društvo, razgovor, šalu i gangu koja ga je pratila gdje bi god on išao. Od daleke Njemačke te čitave ove naše herceg-zemlje i Dalmacije bio je rado viđen čovjek, a u njegovom društvu nije moglo biti dosadno.”
U tekstu se naglašava kako odlaskom Stojića, ali i drugih poznatih gangaša poput Smiljana Glavaša, pučka veselja i derneci više neće biti isti te se upozorava na sve izraženije nestajanje gange iz svakodnevnog života.
“Žalosti nas činjenica da bez njega, Smiljana i ostalih legendi gange iz ovih naših krajeva derneci i pučka veselja više neće biti ista. Ganga polako nestaje s ovim ljudima, sve je manje čujemo i po dernecima, a i oni koji je pjevaju po pučkim veseljima i danas su mahom stariji ljudi koji gangu vole bez obzira na sve. Živjeti život gange. Bez toga ganga neće opstati. I kako to jedan moj kolega zapisa ‘…ganga ne može živjeti samo od nastupa, pozornice i računice…’, a ja bih još nadodao da je i na takvim prigodama svedena na margine folklornih večeriju gdje će glavne zvijezde biti tamburaši, a u moru moderne muzike i glasnih zvučnika na takvim manifestacijama ganga biti stjerana negdje u ćošak gdje gangaši traže svoj kutak za svoju pjesmu, za našu himnu…”
Autor pritom naglašava da cilj nije osporavati modernu glazbu, već ukazati na važnost očuvanja izvorne hercegovačke pjesme.
“Nismo mi ni protiv moderne glazbe, ali bar na takvim večerima bi trebalo biti osjećaja za gangu jer ona je pjesma svakodnevnice i kako smo radosni kada se negdje u svijetu zapjeva ona pjesma: ‘Kamen, krš i maslina, vino, ganga, Neretva…’ – i sve ove komponente u Hercegovini imamo, ali gangu polako gubimo i u svakodnevnici pa i na folklornim večerima diljem Hercegovine.”
Na kraju ističe kako Hercegovina možda nema svjetski poznate glazbene zvijezde, ali ima gangu kao jedinstvenu kulturnu baštinu te ljude koji su je desetljećima čuvali.
“Mi nemamo neke poznate svjetske pjevače i bendove koji imaju turneje po čitavom svijetu, ali imamo gangu i gangaše koji su jedinstveni u svijetu. I moramo pisati i biti zahvalni na ljudima poput Jogune, Smiljana, Lole, malog Jure, Doza, Jerkana i mnogih drugih koji su je čuvali od zaborava i dali pečat jednom vremenu koje polako nestaje.”
“Biti će i mladih gangaša, Bogu hvala, no sve je manje onih koji je bezuvjetno vole i iz srca pjevaju, s njom žive, s njom i umiru. A to su ljudi kao što je bio Smiljan, kao što je bio i Joguna…”
Kako se zaključuje, odlaskom Joze “Jogune” Stojića Hercegovina je izgubila još jednog od svojih prepoznatljivih čuvara gange i tradicije, čije će ime ostati trajno povezano s izvornom hercegovačkom pjesmom.
Vrisak.info
