U nedjelju 13. rujna 2020. u Međugorju je proslavljen župni blagdan Uzvišenja sv. Križa, čija liturgijska proslava pada u ponedjeljak 14. rujna.
Naime, blagdan Uzvišenja svetog Križa u župi Međugorje tradicionalno se slavi prve nedjelje nakon proslave blagdana Male Gospe – Rođenja blažene Djevice Marije, kako je to od davne 1934. godine odredio tadašnji mjesni biskup fra Alojzije Mišić, piše medjugorje-info.com.
I ove, pandemijom koronavirusa obilježenom godinom, nije nedostajalo župljana i domaćih hodočasnika koji su po noći i u ranim jutarnjim satima stigli pješice u Međugorje, a zatim se u osobnoj molitvi križnoga puta pripremali za sveto misno slavlje koje je predvodio fra Damir Pavić uz suslavlje desetak svećenika. Svojim pjevanjem misno slavlje je uveličao fra Zvonimir Pavičić.
Na početku svete mise fra Damir je kazao: „Sve što u životu započinjemo raditi i sve što traje do zadnjega daha našeg života obilježeno je znakom križa“ – pa je cijela sveta misa započela i bila obilježena ovim znakom križa Kristova. Završila je oko 12,30 sati svečanim blagoslovom koji je u spontanoj molitvi otklanjanja i blagoslova izmolio fra Damir.
Inače uspinjati se na Križevac je poput proživljavanja vlastitog života. Kada u cijelosti gledaš put koji je pred tobom – hvata te strah i sumnja: hoću li ja to moći? Baš kao i pred pogledom na životne izazove. Ali kad se uputiš od postaje do postaje – otkrivaš da ti Bog daje upravo onoliko snage i milosti koliko je potrebo da savladaš prepreke do sljedećeg stajališta. Česte su sumnje u samoga sebe, napasti da odustaneš sa penjanjem, sa hodom naprijed. Baš kao i u životu. A onda na kraju puta, u sjeni velikog osammetarskog betonskog križa koji tu stoji od davne 1934. kao spomen 1900. obljetnice Isusove smrti, otkriješ radost i ponos jer si USPIO! Ti i tvoj Bog. Uspjeli ste pobijediti vlastite demone i strahove i pronaći prekrasan pogled koji se samo s križa, ovog na Križevcu ili onog u životu, otvara pred tobom dajući svemu jednu novu životnu perspektivu.
Nebrojeni duhovni plodovi koji su promijenili živote župljana koji su ga s mukom gradili i međugorskih hodočasnika po molitvi križnog puta kamenim puteljcima Križevca, razlog su što je ovo staro brdo Šipovac tako posjećeno.
Znakovito je da je prvu misu na Križevcu predslavio fra Grgo Vasilj, dok je fra Bernardin Smoljan bio župnik po čijoj je ideji križ podignut. Obojica su se kasnije nalazila na službi u Mostaru. Godine 1945. partizani su ih ubili i njihova su tijela bacili u Neretvu kako ih narod ne bi pronašao. Ali eto, zahvaljujući Gospi, Križevcu i hodočasnicima – njihova imena se i danas spominju, i danas žive u sjećanju ljudi, i danas „njihov križ“ predstavlja smjerokaz za mnoge; a oni koji su htjeli biti neki novi, antiklerikalni smjerokazi, davno su nestali u zaboravu.
Vjerujemo kako molitva i žrtva onih koji su i danas bili na Križevcu neće ostati neuslišane. Ipak ostaje da se podvuče ova istinita misao pokojnog vlč. Tomislava Ivančića: „U nebo ne ulaze oni koji mole, nego oni koji se po molitvi mijenjaju!“ Stoga hvala Gospi i hvala ovom betonskom-križevačkom, ali i svakom životnom križu, što su tu kako bi nas mijenjali.
Vrisak.info
