Cvjetnica ili Nedjelja palmi o Muci Gospodnjoj prva je postaja Velikog tjedna – najsvetijeg vremena crkvene godine. Dan je to ispunjen bogatom liturgijom, snažnim simbolima, ali i živim pučkim običajima. Slavi Kristov ulazak u Jeruzalem, no istovremeno nas uvodi u razmatranje njegove muke. Cvjetnica, dakle, nije samo dan blagoslova maslinovih grančica, već dubok trenutak crkvene i narodne pobožnosti koji traje stoljećima.
Iz Jeruzalema 4. stoljeća potječu korijeni Cvjetnice
Najstariji opis liturgije Cvjetnice dolazi iz 4. stoljeća, iz Jeruzalema. Hodočasnica Egerija u svom hodočasničkom dnevniku opisuje kako su vjernici, nakon jutarnje euharistije, oko 13 sati s biskupom išli na Maslinsku goru, točnije do bazilike Eleona, gdje se molilo, pjevalo i slušala Božja riječ.
Potom su se okupljeni popeli do bazilike Uzašašća, gdje se oko 17 sati čitalo Evanđelje o Isusovom ulasku u Jeruzalem. Zatim bi svi s grančicama maslina i palmi u procesiji silazili prema bazilici Uskrsnuća, pjevajući poznati zaziv: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“. Slavlje se nastavilo službom svjetla, a onda bi narod bio otpušten.
Ova drevna i duboko simbolična liturgija prenijela se na Zapad u 8. stoljeću, gdje se već slavila Nedjelja muke Gospodnje. Spajanjem tih dviju tradicija nastaje ono što danas poznajemo kao Cvjetnica – slavlje ulaska u Jeruzalem u prvom dijelu mise, i navještaj Kristove muke u drugom.
U hrvatskom narodu Cvjetnica je uvijek imala i pučko lice – lice djetinje radosti, skromne molitve i cvjetne simbolike.
Tradicija umivanja u cvijeću
Jedan od najljepših običaja jest umivanje u cvijeću. Na Cvjetnu subotu ili rano Cvjetno jutro, u posudi se priprema voda u kojoj se namaču proljetno cvijeće – ljubičice, jaglaci i drugo šareno cvijeće. Posuda se stavlja na prozor, kako bi – prema narodnom vjerovanju – anđeli prvi umili svoje lice u toj vodi.
Tek nakon njih, vodom se umivaju djeca i ukućani. U tom činu očituje se vjera u duhovno pročišćenje, pripremu za Uskrs, ali i radost proljeća i novoga života.
Prilikom umivanja, izgovarala se stara molitva, čiji su stihovi prenošeni usmenom predajom:
Umivam se, dragi Bože, u cvijeću,
i molim te za svoju sreću.
Molim se svom anđelu čuvaru,
koji se umi u cvjetnoj vodi,
da me, Božja ljubav preporodi!
Prije ili poslije molitve, običavalo se izmoliti i Apostolsko vjerovanje, a sve se činilo s poštovanjem i smirenošću, često u tišini, kako bi trenutak imao dublju duhovnu snagu.
Blagoslov grančica i procesije
Na Cvjetnicu se u crkvama blagoslivljaju grančice – najčešće masline, ali i palme ili drugo zelenilo. Te se grančice potom nose kući i stavljaju na vidljiva mjesta, ali i na groblja ili u štale, kao zaštita i blagoslov za čitavu obitelj i dom.
U nekim krajevima i danas se organiziraju procesije vjernika s grančicama, u duhu jeruzalemskog običaja, čime se povezuje povijesna liturgija s lokalnom vjerom i tradicijom.
Cvjetnica nas ne poziva samo na sjećanje, ona nas poziva na sudjelovanje. Na hod s Kristom, na otvaranje srca njegovoj muci, ali i uskrsnoj nadi.
U običaju umivanja u cvijeću, kao i u procesijama i blagoslovima, živi narodna teologija: čovjek je poput cvijeta – prolazan, ali okrenut nebu. I u tom otajstvu, Crkva i puk zajedno koračaju prema otajstvu Uskrsa.
Vrisak.info
