Najskuplja sjetva i sadnja ikad, a ni vrijeme nam ne ide na ruku. Tako bi se ukratko mogla opisati muka poljoprivrednika koji pripremaju teren za proljetne radove, a na ruke im malo toga ide. Osobita neizvjesnost vlada oko vremena, s obzirom na to da je prošle godine snijeg u travnju oslabio urode, u godini koja je trebala biti nova, rekordna po proizvodnji, nakon 2020. kada se sijalo i sadilo ondje gdje desetljećima ljudska noga nije kročila, piše Večernji list.
Poznati bh. meteorolog ističe da nakon kiša u studenome prošle godine koje su izazvale i veće poplave u dijelovima središnje Bosne i zaleđu Hercegovine te u samom Sarajevu, prosinac, siječanj i veljača zakazali su s oborinama te je, prema analizama oborinskog indeksa Federalnog hidrometeorološkog zavoda, veći dio teritorija pod ekstremnom sušom proteklih 60 dana. ”Na sjeveru zemlje, skoro da i nisu zabilježene oborine tijekom ovog mjeseca, a znamo da je sjever BiH poljoprivredni kraj gdje se treba akumulirati određena količina vode u zemljištu kako bi to u idućem razdoblju bilo pogodno i za poljoprivredu, ali i za vodni režim i bilanca kada su u pitanju sve ostale grane”, naglasio je.
Osvrnuo se i na ono što postaje ozbiljan problem proteklih godina, a to govore i poljoprivrednici koji su najizloženiji vremenskim (ne)prilikama, a to je da su se godišnja doba pomjerila za koji mjesec pa više i ne žure da krenu u polje s prvim suncem ožujka, kada proljeće stiže. Svjedoci smo proteklih godina snijegu i u ožujku i u travnju i u svibnju.
”Očekujmo takve vremenske prilike tijekom ove, ali i idućih godina. Trebamo biti spremni na sve to i pravovremeno reagirati kako bi svi rizici koji dolaze s takvim vremenom bili smanjeni”, poručio je Krajinović. Farmeri pak ističu da je situacija jako teška.
”Nakon jako teške 2021., ulazimo u još težu 2022. s obzirom na sva poskupljenja koja ne jenjavaju, u ekspanziji su. Od samog gnojiva, goriva do repromaterijala. Mi ćemo proizvesti, ali će sve ovo utjecati na cijenu finalnog proizvoda”, ističe ovih dana proizvođač Mladen Lazić za FTV.
Proizvodnja od koje se osigurava egzistencija postala je nemoguća.
– Nije normalno da jedan repromaterijal s 53 marke skoči na 150 maraka.
”Ne vidim razloga da sve toliko poskupi, a imamo tvornice i u BiH”, priča Savo Bakajlić, predsjednik Udruge poljoprivrednih proizvođača Semberije i Majevice. Proizvođač Lazić ističe da je 155 KM za 100 kg gnojiva, a na cijenu kao što su bili krastavci s 20, 30 ili 50 feninga, proizvodnja je jako neisplativa.
”Mi proizvođači ne možemo se ni nadati većim cijenama zato što nema to tko platiti, zato što smo pritisnuti zemljama okružja i mi ne možemo dobivati neke tržišne cijene bez obzira koliko to koštalo”, naglašava Lazić. U udruzi proizvođača ističu da će ljudi otići s ovih prostora i da je proizvodnja u BiH stigla do dna. Već je sada jasno da će proljetna sjetva biti smanjena i do 50 posto zbog skupoće koju poljoprivrednici ne mogu pratiti. Samo u posljednje tri godine više od 8 tisuća proizvođača ugasilo je svoju proizvodnju. Budućnost su otišli graditi u Njemačku, Irsku, SAD…, tamo gdje će njihov rad biti vrednovan i gdje ih uz loše uvjete u svojoj zemlji neće gušiti nekontroliran uvoz iz Španjolske, Italije, Turske…
A za kraj, poslužit ćemo se usputnim razgovorima koji dobro oslikavaju situaciju. Prvi je jednog kupca i prodavačice na lokalnoj tržnici u Hercegovini.
”Oprostite, imate li možda domaći crveni luk? Ovaj je veličine jabuke i ne znam hoće li biti ukusan – rekao je kupac. Prodavačica je odgovorila. ”Ako se i pojavi domaći, bude u jednoj gajbi i to se odmah rasproda, a dobro bi bilo da kupite ovaj, uvozni, pa da vidite kako je kad morate nešto jesti za muku”, kazala je. I taj kupac je prepričao tu priču.
”Kupio sam tri komada tog luka koji je bio veličine naranče. Nasjekao sam ga za večeru. Niti je imao okusa niti mirisa. I vjerujte, svaki naš koji je počeo trunuti ukusniji je i slađi nego ovo što sam jeo. Ako ovakve stvari ne promijene svijest građana pa ih motiviraju da počnu saditi nešto, onda neće ništa. Jer uskoro ćemo se dovesti u fazu da nećemo imati što jesti ili ćemo se navikavati na ovu hranu iz uvoza, bez okusa”, ispričao je.
Podsjetilo nas je to i na drugu priču jednog poznanika iz Hercegovine koji je otišao u Njemačku pa se redovito javljao riječima kako mu kruh tamo nije ukusan, ne miriše kao domaći, nema onu puninu da može zasititi pa smo ga nakon nekoliko mjeseci pitali je li se navikao. Odgovorio je: ”Ne, prestao sam jesti kruh. Ako ne bude domaće proizvodnje, mogli bismo se uskoro odricati svih zdravih proizvoda, voća, povrća, žitarica, na koje smo navikli. Stoga svi moramo promišljati u kontekstu proizvodnje, barem one toliko naglašavane, za osobne potrebe kako bismo lakše premostili aktualnu krizu”.
Vrisak.info
