Poznati ekonomski analitičar iz Hrvatske Andrej Grubišić za portal Klix.ba analizirao je kolaps bivšeg mostarskog giganta Aluminija. Po njemu razlozi pada nekad velike kompanije leže baš na mjestima gdje se tražila pomoć i spas.
Grubišić na početku kaže kako se obrazac nalik Aluminijevom već viđao u Hrvatskoj, BiH, ali i širom regije. Uzrok je skoro uvijek isti.
“Čim imate puno vlada i javnih organa koji polažu pravo na vlasništvo nad nečim najčešće ćete dobiti kilavo dijete. Mostarski Aluminij se savršeno uklapa u taj obrazac. Iako mnogi krive ponajviše neku navodnu visoku cijenu struje, ja bih rekao da je suštinski problem te kompanije njena vlasnička struktura”, kazao je Grubišić.
Većinsko državno vlasništvo dovelo je po Grubišiću do lošeg upravljanja kompanijom, a nije isključio da se to radilo i s razlogom pogodovanja interesnim grupama.
“Možda nije bilo kriminala, ali da se radilo da nekom nije bitan Aluminij kao kompanija, nego njegov odnos s Aluminijem, toga je bilo sigurno. Dominantan razlog propasti je nedostatak čvrste ruke jer svi mi u proizvodnji kupujemo električnu energiju i borimo se za bolje uvjete. Onda bi svi trebali reći da su propali jer im je skupa struja”, izjavio je.
Apeli koje su radnici i uprava slali prema Vladi FBiH i Vladi Republike Hrvatske Grubišić vidi potpuno promašenim, jer najbolje što su te instance mogle uraditi je potpuna privatizacija Aluminija.
“Ovako je Aluminij samo bio savršen politički poligon za ostvarivanje bilo osobnih interesa, bilo onih koji su povezani s političkim elitama. Vjerujem da postoji grijeh propuštanja i nečinjenje, ali to nečinjenje ne znači da je neka vlada trebala uzimati sredstva poreskih obveznika i trpati ih u crni bunar jer je firma u državnom vlasništvu. To bi i ja volio da mi država isplaćuje plaću, ali neće vlada riješiti te probleme jer je najveći problem baš uplitanje države. Rješenje problema je micanje države od takvih kompanija, a hrvatski Uljanik je pravi primjer toga”, jasan je Grubišić.
Grubišić smatra da kad neka kompanije iz ove regije ode u stečaj da proces obično traje godinama, da su onda glavna interesna grupa stečajni upravnik i ljudi oko njega te da se malo toga vratilo u život.
“Jedni pozitivan primjer vraćanja u život od velikih kompanija u Hrvatskoj je Pevec. Ne kažem da nije bilo manjih firmi, ali za revitalizaciju giganata kao što je ovaj u Mostaru bi se prije svega trebalo maknuti sve vlade koje su dolje prisutne. To je naravno jako vruć politički problem, a trebalo bi smijeniti upravu, promijeniti načine poslovanja, a duboko sam uvjeren da bi kompaniju trebalo dokapitalizirati, odnosno netko bi trebao ubaciti “lovu”. Ja ne vidim nikoga drugog tko bi ubacio sredstva pod ovim okolnostima te sam vrlo pesimističan za Aluminij”, naveo je.
Grubišić zaključuje kako stečaj nije znak da je nekom nanesena šteta, već da je to znak tržišta da kako si radio ne možeš više jer to nije održivo.
“To što je Aluminij tako dugo bio na životu ne znači da je to dobro jer je netko to morao platiti, a to su plaćali poreski obaveznici, izravno ili neizravno. Stečaj je katarza i znam da se nešto treba promijeniti. Ako netko ima potrebe za proizvodima mostarskom Aluminija već će se naći neki mali aluminij koji će proizvoditi istu stvar sve dok ima tržište i kupce, a ispregovarat će cijenu struje bolju nego su imali ovi, a ponašat će se racionalnije. Samo je bitno da bude u privatnim rukama”, zaključio je Andrej Grubišić.
Vrisak.info
