Posljednjih dana iz bošnjačkog dijela Vlade FBiH i u zaglušujućoj buci s najavom dolaska šeika i navodne multimilijarderske grupacije “Al Waqt trade LLC” iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koju istodobno nije bilo moguće pronaći na internetu, te naknadnog spominjanja vrlo respektabilne kompanije Emirates Global Aluminum (EGA), nije se mogla čuti nijedna dobra riječ o najvećem svjetskom trgovcu rudama i dugogodišnjem partneru mostarskog Aluminija Glencoreu, piše Večernji list BiH.
Iako ova kompanija prati Aluminij iz Mostara desetljećima te je čak spasila njegov sunovrat kupujući na četiri dana sirovine i struju, njihova se ponuda nastoji omalovažiti iako je spasonosna. Za bošnjačku javnost pri tome se stalno plasiraju priče kako je Aluminij hrvatski ratni plijen u kojemu su Bošnjaci segregirani, a vrhunac je poruka kako se teret Aluminija neće isporučiti Elektroprivredi BiH.
To pak, ako Aluminij i je “hrvatski plijen”, govori da FBiH nije jedinstven entitet, odnosno da je Elektroprivreda BiH pak “bošnjački plijen”. Za razliku od velikih riječi i navodnih stručnjaka koji su nekad radili za EGA-u, Glencore je jedini ponudio plan za oporavak kompanije, dok bi Arapi tek provodili dubinsku analizu kompanije. Kao da Aluminij ima godine za čekanje, a da nisu u pitanju sati za spas od potpunog kolapsa.
Upravo sutra na razgovore u Sarajevo stižu predstavnici švicarske kompanije koja je dosad pokazala veću odgovornost i potporu Aluminiju nego što su sve dosadašnje Vlade FBiH.
A kamoli potencijalni investitori na kojima inzistira političko Sarajevo misleći da bi tako ovaj “plijen” oteli iz ruku Hrvata. Ako se postigne dogovor o opstanku Aluminija, morat će se postaviti neka pitanja za političko Sarajevo i razotkriti mreža koja je ustvari dovela ovu kompaniju u očaj. Posljednje desetljeće u najvećem dijelu mostarska kompanija orijentirana je na Elektroprivredu Herceg Bosne koja samostalno ne može podmiriti potrebe konzumnog područja koje opskrbljuje. Elektroprivreda HZ HB uvozi skupu struju i prodaje je Aluminiju zbog čega je cijena koju plaća ova kompanija daleko veća od bilo koje u BiH.
Što je apsurdno, ekonomski i tržišno neodrživo, ali ima pozadinu. Naime, Aluminij je orijentiran na “Herceg Bosnu”, dok istodobno ne može dobiti izravno struju od Elektroprivrede BiH koja je “bošnjački plijen”.
Zanimljivo je primijetiti kako sad ministar energetike, industrije i rudarstva Nermin Džindić kaže da je neprihvatljiva cijena električne energije od 50 eura po megavatsatu koju je ponudio švicarski Glencore do kraja godine da bi se pronašao model za preživljavanje i nastavak proizvodnje u Aluminiju. Ova kompanija sad plaća 78 eura, dok istodobno kompanija Mittal, bivša zenička Željezara, koja je bošnjački ratni plijen, dobiva struju za 42 eura.
A njihova potrošnja električne energije je čak pet puta manja od Aluminija koji u punom pogonu troši dva teravatsata električne energije godišnje. Radi usporedbe, to je isto kao da netko na tržnici otkupljuje 100 kg trešanja ili cijeli kamion. Onaj tko kupuje cijeli kamion dobiva discount najmanje polovinu redovite cijene. A ako, primjerice, taj isti kupac dolazi svakog dana i ponovno kupuje istu robu, onda je popust još veći.
Aluminij radi 24 sata bez prekida. I plaća najskuplju cijenu električne energije u državi. Postavlja se pitanje kako je to moguće, gdje je discount? Pa moguće je jer federalne vlasti, prije svega Ministarstvo energetike, u okviru utvrđivanja energetske bilance uopće ne računaju s potrebama Aluminija niti ga žele uvrstiti u energetsku bilancu.
To za posljedicu znači da im Elektroprivreda BiH nije dužna isporučiti struju prije nego što je ponudi tržištu na prodaju, bilo stranim ili domaćim trgovačkim mešetarima. Trenutak istine je za kompaniju Aluminij Mostar, ali i za odnose između Hrvata i Bošnjaka. Ugasi li se Aluminij, neće biti pobjednika ni plijena nego će se otvoriti neki novi sukobi i nesporazumi.
Vrisak.info
