Teorija zvuči super, dovoljno je samo unijeti željenu destinaciju i automobil će Vas sam odvesti do cilja, ali praksa ne funkcionira na taj način, jer je vozač još uvijek mora biti nadzorni organ, pa samovozeći automobili moraju još puno napredovati.
Samovozeći automobil, odnosno autonomno vozilo, zapravo je robotizirano vozilo koje je u mogućnosti putovati potpuno samostalno, bez ikakve intervencije vozača. Pritom putuje između dvije točke, isključivo po prometnoj infrastrukturi i poštujući sve prometne propise.
No, za potpuno sigurno putovanje, a pogotovo ispunjenje tzv. Vizije 0, koja svodi broj smrtno stradalih osoba na prometnicama na nulu, proći će još dosta vremena. No, jednog dana kad dosegnemo tu razinu bit će to golem napredak za cijeli svijet.
Naime, prema podacima UN-a svake godine u prometnim nesrećama pogine više od 1,25 milijuna sudionika u prometu, a brojna istraživanja dokazala su kako se čak 90 posto svih prometnih nesreća može pripisati ljudskoj pogrešci.
Dakle, u teoriji je samovozeći automobil bezgrešan, ali u praksi još i nije. Koliko god nas proizvođači automobila bombardirali informacijama o samovozećim mogućnostima činjenica jest da nismo spremni prepustiti volan u ruke računala. Mlađim generacijama ideja je bliža nego starijim, koji zapravo ne znaju što bi radili tijekom vožnje ako bi im budućnost oduzela volan, papučice, mjenjač – OK po pitanju mjenjača su već fleksibilniji.
Ključan problem je taj što današnje prometnice nisu opremljene posebnim senzorima ili komunikacijskim uređajima pa se samovozeći automobil može oslanjati samo na vlastita osjetila. Samovozeća vozila su u pravilu povezana na Internet, koriste neke od platformi u oblaku, putem kojih im se dostavljaju informacije dobivene iz drugih vozila, nekih drugih sustava ili prometne infrastrukture, odnosno putem kojih im se dostavljaju digitalne karte.
Naravno, za obradu tih podataka potrebno je iznimno snažno računalo. Ponajbolji primjer tog računala jest Nvidia Drive PX, koja omogućava čak 320 trilijuna operacija po sekundi (TOPS), što znači da istovremeno može obraditi podatke sa tri lidara, sa 12 kamera, sa radara i ostalih istovremeno i to u stvarnom vremenu…
Usporedbe radi, radi se o snazi koja je ekvivalent računalnoj snazi 150 suvremenih osobnih računala. Ukoliko u bilo kojem trenutku dođe do problema sa sustavom upravljanja, primjerice, prilikom iznimno guste snježne oluje, kada senzori mogu biti zaslijepljeni, ili u slučaju kada dođe do kvara nekog od podsustava, automobil ima rutinu kojom se sigurno zaustavlja na prvom mjestu gdje je to moguće.
Razvoj samovozećih vozila u velikoj je mjeri bio vezan i za razvoj vojne industrije. Odnosno, bolje rečeno, razvoj samovozećih tehnologija prvo je planiran za vojne namjene, a tek tada za primjenu u civilne svrhe. DARPA je skraćenica od Defense Advanced Research Projects Agency, a riječ je o najeminentnijoj istraživačkoj organizaciji Ministarstva obrane, odnosno, o znanstveno istraživačkom centru koji razvija napredne tehnologije za američku vojsku.
DARPA je smislila koncept natjecanja u proizvodnji sustava za samovozeća vozila, a čija je svrha bila pozvati članove istraživačkih institucija da prijave svoje samovozeće vozilo na natjecanje.
Istraživačke organizacije, uglavnom vezane za eminentne znanstvene organizacije i fakultete širom svijeta, tako su mogli prijaviti svoje vozilo, a ukoliko bi ono pobijedilo, mogli su se nadati novčanoj nagradi od milijun dolara u gotovini (poslije je povećana na 2 milijuna), ali i nečem puno unosnijem: ugovoru s američkom vojskom.
Premda brojne kompanije ulažu golema sredstva u razvoj samovozećih mogućnosti automobila, trenutačno se dosegla tek treća razina samovožnje pa je vozač u automobilu i dalje nužan za volanom, kako bi u svakom trenutku mogao preuzeti kontrolu. Proći će još dugo vremena do trenutka kad ćemo moći opušteno drijemati. Ali, u konačnici trebamo si i postaviti pitanje – želimo li to uistinu? Želimo li kupiti automobil koji zapravo nećemo voziti, nego biti voženi u njemu?
7 koraka automatizirane vožnje
1. Vozač u računalni sustav automobila unosi željeno odredište, na sličan način na koji se danas unosi odredište u navigacijske uređaje.
2. Aktiviraju se senzori u vozilu, od kojih je ključan LIDAR, posebna vrsta radara koji skenira prostor od 360 stupnjeva u odnosu na vozilo, i u ovisnosti o dometu detektira sve objekte na udaljenosti od 60 do 100 metara. Pomoću LIDARA stvara se trodimenzijska slika okoline vozila.
3. Aktiviraju se i posebni senzori, najčešće kamere, koje detektiraju relativan položaj vozila u odnosu na digitalne karte. Takvi senzori traže obilježja poput oznaka na cesti, koje im pomažu u preciznijem pozicioniranju.
4. Sustav radara, koji je smješten najčešće u prednjim i stražnjim odbojnicima, detektira udaljenost od objekata s prednje i stražnje strane vozila.
5. Programska podrška za upravljanje koristi podatke svih senzora, te korištenjem naprednih algoritama određuje parametre rada vozila, uključujući i sve aktivnosti vezane za upravljanje vozilom. Koriste se neke od metodologija strojnog učenja, tako da sustav zapravo uči iz svake situacije, te novim saznanjima prilagođava nove odluke. Dakle, nakon svakog putovanja računalo postaje sve boljim vozačem.
6. Tako dobiven sustav umjetne inteligencije u potpunosti oponaša odluke čovjeka vozača, uključujući i ‘napredne’ odluke poput onih o promjenama voze trake, pretjecanjima, reakcijama u nepredviđenim prometnim situacijama i slično.
7. Po dolasku na destinaciju, vozilo pronalazi prostor za parkiranje te se samostalno zaustavlja.
autopress.hr
