Od pojave tzv. super-radara milijuni vozača instinktivno prate rub ceste, pokušavajući na vrijeme uočiti kontrolu brzine i pritisnuti kočnicu.
Ipak, uz oprez se često vežu i brojne zablude, osobito kada je riječ o stvarnom dometu kamera za nadzor prometa.
Jedna od najčešćih nedoumica među vozačima odnosi se na udaljenost s koje fiksne kamere mogu snimati i mjeriti brzinu.
U javnosti se nerijetko mogu čuti tvrdnje da kamere “hvataju” vozila s nekoliko stotina metara, pa čak i s kilometarske udaljenosti. Međutim, tehničke mogućnosti uređaja govore drukčije.
Fiksne kamere za nadzor brzine, poput često korištenog sustava GATSO RT4, imaju jasno definiran domet mjerenja koji ide do 100 metara.
Upravo unutar tog raspona kamera može precizno izmjeriti brzinu kretanja vozila, snimiti jasnu fotografiju i pouzdano zabilježiti registarsku pločicu.
Minimalna udaljenost na kojoj sustav započinje mjerenje iznosi oko 10 metara, što znači da kamera ne snima cijelu dionicu ceste, već točno određeni segment.
Iako se kućište kamere može uočiti iz veće udaljenosti, sam uređaj ne bilježi prekršaje sve dok se vozilo ne nađe unutar zone mjerenja.
Upravo u toj zoni osigurani su uvjeti za dovoljnu točnost očitanja i kvalitetu fotografije, što je nužno za vođenje prekršajnog postupka, piše Jutarnji list.
Zbog toga su tvrdnje da fiksne kamere snimaju s nekoliko stotina metara ili kilometara netočne kada je riječ o stacionarnim sustavima koji se najčešće koriste u nadzoru prometa.
Veći dometi mogu se odnositi na policijske radare ili laserske uređaje u mobilnim kontrolama, ali ne i na klasične kamere postavljene uz ceste, prenosi Telegraf.rs.
Zaključak je jasan: umjesto naglog kočenja pred kamerama, sigurnija i razumnija opcija ostaje vožnja u skladu s propisanim ograničenjima brzine.
Vrisak.info
