Knjiga „U osvit slobode“, autorice Valerije Ćorić, rađena temeljem razgovora s fra Slavkom Soldom, svojevrsna je monografija ovog tihog hercegovačkog franjevca ali i prilog istraživanju moderne hrvatske političke povijesti.
Ova knjiga, na stotinu i nešto stranica, opisuje ključne fragmente fra Slavkovog života – od podrijetla i školovanja, napuštanja rodnog kraja, pa sve do života i višegodišnjeg djelovanja u SAD-u.
Osobito se, svojom vrijednošću i zanimljivošću, nameće drugo poglavlje ove knjige „U vrtlogu borbe za domovinu“ u kome nam autorica, na temelju fra Slavkovih svjedočenja, donosi detaljna svjedočanstva o životu hrvatskog iseljeništva i njihovoj borbi za slobodu, puno prije 1991. godine i Domovinskog rata, piše HRsvijet.
U tom poglavlju doznajemo za zanimljive detalje o životu, aktivnostima i suđenju Zvonku Taiku Bušiću i njegovoj skupini, kao i o Miru Barešiću i njegovim suradnicima, Hrvatskoj desetorici, te Hrvatskoj sedmorici.
Kao jedan od recenzenata ove knjige u recenziji sam se više pozabavio nešto širim kontekstom od onog o kome knjiga govori, pokušavajući tako raščlaniti političku pozadinu događaja opisanih u ovoj iznimno zanimljivoj knjizi.
Naime, fra Slavkova iskustva kao župnika u župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku od 1979. do 1986., pokušao sam staviti u jedan širi kontekst, pokušavajući dokučiti razloge nesklonost tadašnje američke administracije prema hrvatskom pitanju, te tako dati svoj skromni doprinos budućim istraživačima koji će se u vremenu koje dolazi zasigurno baviti ovom temom.
U listopadu 1973. fra Slavko dolazi u SAD, a na mjesto župnika u župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku, dolazi 1979. godine. Zanimljiva je i jako znakovita podudarnost da na poziciju ambasadora tadašnje SFRJ pri UN-u, te iste godine dolazi Budimir Lončar, operativac od najvećeg povjerenja tadašnjeg jugoslavenskog partijskog vrha i utemeljitelj SID-a, jedne od tri jugoslavenske obavještajne službe. Lončar ostaje u SAD-u do1984., kada, zbog „dobro obavljenog posla“, biva nagrađen pozicijom zamjenika tadašnjeg Saveznog sekretara za vanjske poslove SFRJ, Raifa Dizdarevića.
Na visoku dužnost u New Yorku, Budimir Lončar dolazi nakon ranijih iskustava stečenih kao poslijeratni šef OZNA-e u Zadru, jugoslavenski konzul u New Yorku i savjetnik tadašnje jugoslavenske misije pri UN-u (1950.-1955.), načelnik Grupe za analizu i planiranje pri Državnom sekretarijatu za inozemne poslove u Beogradu (1956.-1964,) i jugoslavenski ambasador u SR Njemačkoj (1973.-1977.), gdje je planirao, koordinirao i vodio čitav niz operacija uperenih protiv hrvatskih domoljuba.
Osobito je zanimljivo da je, sudeći prema nekoliko izvora, izravan povod za prvi dolazak tada mladog diplomate, i ranijeg pripadnika OZNA-e, Budimira Lončara u New York (1950.) bila upravo župa sv. Ćirila i Metoda u New Yorku i fra Ljubo Čuvalo (Proboj, 1908 — Chicago, 1975.), koji je na teritoriju SAD-a u poratnom razdoblju razvio čitav niz domoljubnih aktivnosti koje nikako nisu bile po volji tadašnjem jugoslavenskom partijskom vrhu.
Jednako tako, drugi dolazak Budimira Lončara na visoku jugoslavensku diplomatsku dužnost u SAD događa se 1979. godine, i to nedugo nakon suđenja Zvonku-Taiku Bušiću za otmicu zrakoplova, te u vrijeme sudskog postupka za izručenje Mire Barešića, ranije otetog u Paragvaju, koje su opet neizravno bile vezane za župu sv. Ćirila i Metoda u New Yorku, o kojima nam autorica, temeljem razgovora sa fra Slavkom, svjedoči u ovoj knjizi.
Zanimljivo je da godinu dana prije Budimira Lončara, u New York, i to na poziciju službenog predstavnika Beobanke za SAD, dolazi osobno, Slobodan Milošević. Milošević u New Yorku ostaje do 1981., nakon čega odlazi u Beograd, na mjesto generalnog direktora Beobanke, s kojeg polovicom osamdesetih kreće u svoj proboj u sami vrh tadašnjih partijskih struktura.
Zahvaljujući jednoj „analizi“ Službe državne sigurnosti SR Hrvatske iz travnja 1990. godine, o kojoj je u medijima pisao hrvatski diplomat Darko Bekić, poznato nam je kako su dvojica najutjecajnijih američkih diplomata s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina Brent Scowcroft, predstojnik National Security Councila u Bijeloj kući i Lawrence Eagleburger, zamjenik šefa State Departmenta, Jamesa Bakera, kao mladi američki diplomati boravili u SFRJ, tijekom mandata veleposlanika Georgea Kennana (1961. – 1963.), inače velikog obožavatelja Jugoslavije i Josipa Broza.
Lawrence Eagleburger je kasnije, kao američki veleposlanik u Beogradu (1977. – 1980.), uz asistiranje Budimira Lončara, razvio iznimno dobre odnose sa Slobodanom Miloševićem, kao predstavnikom Beobanke, najprije u New Yorku a zatim i u Beogradu. Zahvaljujući tom političko-ekonomskom odnosu nastala je američko-srpska suradnja u promociji najvećeg jugoslavenskog proizvođača naoružanja i vojne opreme, kragujevačke „Crvene zastave“ i automobila Zastava, preko tvrtke Yugo Motors, USA, na američkom tržištu.
Važno je podsjetiti da je Eagleburger, u razdoblju između 1989. i 1992., bio glavni savjetnik američke administracije za tadašnju Jugoslaviju, zbog čega je u britanskom tisku bio ironično prozvan “Lawrence of Serbia”, dok je Budimir Lončar, kao posljednji savezni sekretar za inozemne poslove SFRJ, tijekom 1991. godine, predložio i lobirao za uvođenje embarga razoružanim i napadnutim tadašnjim jugoslavenskim republikama, Hrvatskoj i Sloveniji. Upravo zbog tog nametnutog embarga napadnutoj Hrvatskoj Nedjeljko Sovulj je morao, nakon ranijih šest, odrobijati dodatnih sedam godina u američkim tamnicama.
Nije na odmet ni pripomenuti kako nakon propasti Jugoslavije i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske Budimir Lončar odlazi na dužnost posebnog savjetnika tadašnjeg Glavnog tajnika Butrosa Butrosa Galija. Lončar nastavlja živjeti u SAD-u, gdje posjeduje cijeli niz atraktivnih nekretnina, sve do dolaska Stjepana Mesića na mjesto predsjednika Republike Hrvatske. Zanimljivo je i iznimno znakovito da je i devedesetih godina prošlog stoljeća Državno tajništvo SAD-a, odnosno diplomacija, za razliku od Pentagona i vojske, zadržalo vrlo rezerviran stav prema Republici Hrvatskoj, što je svakako posljedica utjecaja Budimira Lončara i Lawrencea Eagleburgera u tadašnjim diplomatskim krugovima.
Razdoblje u kome se događa većina ključnih događaja opisanih u ovoj knjizi je i doba hladnoratovske podjele svijeta u kojoj je tadašnja američka diplomacija, od kojih su većina bili članovi i suradnici u privatnoj konzultantskoj i lobističkoj tvrtki Henrya Kissingera, lobirala za poseban tretman američke vanjske politike prema Jugoslaviji i Kini, a sve kako bi ih udaljili od suradnje s tadašnjim SSSR-om. Prema pisanju američkog znanstvenika E. Margolisa, SAD su od konca sedamdesetih, pa do početka 90-ih godina, u Jugoslaviju, odnosno isključivo na područje Srbije, usmjerili nekoliko stotina milijuna dolara američkih privatnih investicija, kakva je i ova s projektom „Crvena zastava“ i Slobodanom Miloševićem. Iz tog projekta su kasnije financirani Miloševićev uspon na vlast, ali i tzv. Antibirokratska revolucija. Istodobno, investicije u Kinu bile su nekoliko stotina puta veće, a kao posljedica takvih poteza, u kojima je privatni interes bio iznad nacionalnog, svakako je enorman kineski gospodarski rast, koji je posljednjih nekoliko desetljeća nekoliko puta veći od američkog.
Upravo su ovi procesi, započeti polovicom sedamdesetih, doveli do smanjenja radnih mjesta u SAD-u i otvaranje niza pogona u Kini, bivšoj Jugoslaviji i trećim zemljama, što je ujedno i uzročnik trenutne globalne krize i uvođenja američkih carinskih stopa Srbiji od 37 posto, a Kini od čak 145 posto.
Ovo je u osnovnim crtama širi geopolitički okvir u kome u SAD-u, daleko od domovine, desetljećima djeluje fra Slavko Soldo. Skrbeći o svojim vjernicima i potrebitima, on se ne bavi ideologijom, niti otvoreno iznosi političke stavove. Osim čovjekoljublja i domoljublja. Po svemu sudeći to ga i spašava od ozbiljnijih posljedica.
Mada nigdje to otvoreno ne navodi, fra Slavko je sigurno morao znati da ogromna većina onih koji su bili ovisni o njegovoj pomoći, bili pripadnici Hrvatskog narodnog otpora, emigrantske organizacije koju je utemeljio Vjekoslav Maks Luburić. Međutim, griješe svi oni koji vjeruju kako su Luburić i „luburićevci“ bili metom UDBA-e, jugoslavenske diplomacije, pa i FBI-a, zbog onog što se događalo u razdoblju 1941.-1945. godine.
Uzročnike iznenadnog dolaska Luburića i „luburićevaca“ u samu žižu interesa jugoslavenskog represivnog aparata treba tražiti u proglasu Vjekoslava Luburića od 10. travnja 1968. U tom proglasu Luburić je eksplicite iznio vlastite teze, koje je zagovarao već od 1964., a prema kojima su „hrvatske ustaše i hrvatski partizani već shvatili težinu vlastitih zabluda, te da do obnove hrvatske državnosti može doći jedino pomirbom ustaških i partizanskih sinova“. Dakle, riječ je o ideji koju je kasnije razradio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, a koji je upravo na toj ideji i obnovio modernu hrvatsku državu.
Koliko je jugoslavenskom represivnom aparatu zasmetao Luburićev proglas od 10. travnja 1968. godine, govori i činjenica da je atentat na njega izvršen godinu dana kasnije, nakon čega dolazi do nove faze otvorenog lova na hrvatske domoljube u zapadnoj Europi, SAD-u i Kanadi, Australiji i Južnoj Americi, puno krvaviji od lova nakon 1945. godine.
Na području SAD-a djelatnici jugoslavenske UDBA-e, koji su djelovali unutar jugoslavenske diplomatske mreže ili gospodarskih predstavništava u inozemstvu, primjenjivali su potpuno drugačije metode nego u zapadnoj Europi. Do 1978. godine, jugoslavenski represivni aparat nije na području SAD-a počinio ni jedan atentat. Umjesto atentata i likvidacija, kakve su primjenjivali u europskim zemljama, u SAD-u i Australiji su uglavnom pribjegavali diplomatsko-obavještajnim igrama u kojima su tamošnje vlasti uvlačili u sukobe sa svima onima koje su smatrali potencijalnom opasnošću za Jugoslaviju i tadašnji komunistički režim.
Dogodilo se u tom razdoblju više sudskih procesa o kojima nam fra Slavko svjedoči u ovoj knjizi a koji, kao i životi njihovih glavnih protagonista, kako i sam naglašava, zaslužuju detaljnije istraživanje.
Prvi je bio proces protiv Zvonka Bušića i njegove petorke zbog otmice zrakoplova 1976. godine. U drugom slučaju radilo se o Jozi Brekalu, Marijanu Buconjiću i Vladimiru Dizdaru 1977. godine. Treći pravosudni slučaj vodio se 1979. protiv Mire Barešića i Ivana Vuičevića. Nakon njih slijedili su Ivan Čale, Stjepan Ivkošić, Franjo Ivić, Nedo Sovulj i još nekoliko njih. Zatim su se,1982., pred američkim sudom našli Ante Ljubas, Mile Markić, Mile Boban i Milan Bagarić, a nedugo nakon njih i Ivan Mišetić, Ranko Primorac, Vinko Logarušić, Drago Sudar i Anđelko Jakić.
Kako bi razumjeli metodologiju rada jugoslavenskih tajni službi i jugoslavenske diplomacije u SAD-u, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, pokušajmo se makar nakratko fokusirati na sudski proces protiv Ante Ljubasa i njegove skupine.
Tako Chicago Tribune, od 28. veljače 1982., pišući o sudskom procesu protiv Ante Ljubasa i njegove skupine naglašava da je “među Hrvatima u SAD-u dugo rašireno uvjerenje da Beograd stoji iza terora, da se njegova tajna policija infiltrirala u nenasilne hrvatske skupine koje zagovaraju neovisnost i , u nastojanju da diskreditiraju te organizacije, uvjerila neke od mlađih i revnijih članova da koristiti nasilje”.
Međutim, prema optužnicama suda u New Yorku, pojedini članovi legalne organizacije poznate kao Hrvatski narodni otpor, optuženi su da su “terorom, atentatima, bombaškim napadima i nasiljem izvlačili novac i napadali protivnike”.
Tužitelji su, naime, teretili optuženog Ljubasa i njegove suradnike da su bili vođe “zločinačkog pothvata odgovornog za brojna nasilna djela u ime obnove hrvatske neovisnosti”, čime se očito pokušavalo diskreditirati ne samo optužene, nego i samu ideju hrvatske državnosti i neovisnosti.
Po ovoj optužnici najgore je prošao tada 37-godišnji Ante Ljubas, koga je tužiteljstvo opisalo kao “terenskog generala” navodne urote, i to bez bilo kakvih dokaza, a na iskazima “izdajnika, dvostrukih agenata i tajne policije”, što je njegov odvjetnik Martin Light i naglašavao braneći Ljubasa na sudu, dodajući da njegov klijent nije prekršio nikakve zakone i da je očito “kriv kao antikomunist i katolik”.
Analizirajući, dakle, detalje iz ovog sudskog procesa nameće se zaključak kako je isti bio potreban tadašnjim jugoslavenskim vlastima kako bi zaustavili rast popularnosti i utjecaja Hrvatskog narodnog otpora u SAD-u, odnosno rast državotvornog duha i želje za neovisnošću među hrvatskim iseljeništvom, kako i sam fra Slavko ističe u ovoj knjizi.
Od većine ovih događaja o kojima fra Slavko Soldo svjedoči u ovoj knjizi, koja se čita u jednom dahu, nije prošlo niti pola stoljeća, što je veliko razdoblje u životu jedne osobe, ali iznimno malo za povijest. Ipak, ono što se dogodilo od fra Slavkovog dolaska na čelo župe sv. Ćirila i Metoda u New Yorku, ne tako daleke 1979., do današnjih dana, u potpunosti je promijenilo raniju paradigmu.
Republika Hrvatska je danas realnost, priznati je međunarodni čimbenik, punopravna članica UN-a, Europske unije i NATO-a, te strateški partner SAD-a. Naravno, kruna je to političko-vojnih pobjeda ostvarenih početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, dvojbeno je bi li hrvatski narod ikada došao u prigodu kakvu je došao početkom devedesetih godina da se u hrvatskom iseljeništvu nisu odvijali procesi o kojima nam fra Slavko svjedoči u ovoj knjizi.
Stoga ću i završiti citirajući fra Slavkove riječi: „Za pokojnog Ranka ali i ostale se s pravom može reći da je bio hrvatski branitelj, hrvatski vojnik, puno prije Domovinskog rata. Narod koji pamti svoje junake, one koji su svoj život velikodušno ugradili u slobodu i bolju budućnost svih, može se s pravom nadati da će te vrednote prenijeti naraštajima koji dolaze“.
Na koncu, čestitajući autorici na iznimno vrijednom istraživačkom djelu, koje će u budućnosti svakako biti temelj novim istraživanjima ovog djela hrvatske povijesti, ovu knjigu od srca preporučam Vašoj čitateljskoj pažnji!
U Međugorju predstavljena knjiga „U osvit slobode – Razgovori s fra Slavkom Soldom“
Vrisak.info
