Gošća novog izdanja emisije bila je ravnateljica Centra za kulturu dijaloga te doktorica sociologije Sanja Vlaisavljević koja zajedno sa suprugom Ugom probleme s početka teksta doživljava u glavnom gradu BiH, Sarajevu, često smatranom primjerom multikulturalne sredine koja je svoj status izgubila na upravo osnovnim pitanjima slobode govora u složenom društvu kakvo je naše.
“Sanja je dobitnica u ratu, a gubitnica u miru. Nisam shvatila što znače ti komentari, ali prije nekoliko godina sam dobila otkaz u jednoj sarajevskoj školi uslijed porasta nacionalizma. Također, bila sam jedina nebošnjakinja u školi. Nije se oprostila suradnja s Republikom Srpskom, nije se oprostila kritička misao u Federaciji”, govori Vlaisavljević te nastavlja o novinarskoj nagradi koju je dobila tj. koja se omalovažavala čim je njoj dodijeljena, dok je drugima donijela priznanje.
Riječ fašizam je gotovo postala ‘dobar dan’ u Sarajevu, kaže. Iako Vlaisavljević tvrdi da je to uzak krug ljudi koji na isključiv način proizvode te iste fašiste. To je sprega nekolicine javnih ličnosti, medija i politike koji čudnim komentarima daju predmet javne rasprave i promišljanja svih onih koji bi trebali slijediti njihove ideje, a to je zastrašujuće.
“Na Facebook profilu sam napravila mali eksperiment gdje sam relativizirala političke kandidate i dobila sam paletu odgovora gdje se iskristaliziralo da zapravo nema drugačijeg mišljenja. Imate nešto što je prešutni konsenzus što je BiH, kakva je naša prošlost, što je pravda itd., oko kojega se većina slaže, što stalno ovjeravaju kroz medije”, opisuje Vlaisavljević koja tvrdi kako ne želi biti propovjednik određene politike ili pogleda na državno uređenje već promišlja snagom argumenata koliko je god to moguće, koliko zna i umije.
Jedan primjer komentara koji oslikava cijelu ovu priču je: “Pišeš tamo dolje za onaj ustašoidni Poskok”, referirajući se na kolumne koje je objavljivala na spomenutom portalu. Vlaisavljević prihvaća komentare uz napomenu kako želi da joj se prvo nađu takve ‘fašistoidne’ rečenice, traži prije svega argumente.
I kod nedavnog gostovanja Nedžada Latića komentari su bili u stilu “udario dio čaršije na dio čaršije”, a zaboravlja se ono što je bit takvih istupa. Zapravo se samo gleda na kojem su mediju nastupili. S druge strane dva puta je ured Centra za kulturu dijaloga kamenovan, jednom nakon debate Milorada Dodika i Valentina Inzka, takvih debata skoro više da i nema.
Vlaisavljević naglašava, kako kaže, diktatorsku rečenicu koju smo čuli u nedavnoj izbornoj noći od Željka Komšića koji govori – vi me možda niste birali, ali ja sam vaš predsjednik. To je razlog za brigu, dodaje. Navodi i dopis akademika Esada Durakovića, utjecajnog i upućenog Bošnjaka, koji je izdao dekret rekavši da je uvjer, uzor i primjer patriotizma glasovati za Komšića na izborima.
Inzistira se na što brže uspostavljanje vlasti, HNS-u se spočitava destrukcija tih procesa u BiH, a zapravo se radi o kršenju legaliteta i legitimiteta pri uspostavljanju vlasti po ovim zakonima. “Pustite i nacionalne stranke da formiraju i definiraju potrebe konstitutivnih naroda, ono što čini duh BiH. Slati poruke kako mladost odlazi iz nekih tobože fašističkih i nacionalističkih krajeva je čista laž, da će BiH biti unitarna država, da će građanske opcije pobijediti nacionaliste, sve je to čista laž”, zaključuje./HMS/
