Dino Rađa nastavlja sa zahvalama ljudima koji su mu pomogli u igračkoj karijeri. Legenda hrvatske košarke sljedećeg petka ulazi u Kuću Slavnih, a uz njega će ući velikani poput Stevea Nasha, Granta Hilla, Jasona Kidda i Raya Allena. Rađa će postati četvrti Hrvat u povijesti Hall of Famea.
Nakon posvete Dudi Ivkoviću i Kreši Ćosiću, ovoga puta je u malo drugačijoj posveti pisao o Valeriju Bianchiniju, jednom od najtrofejnijih talijanskih trenera. U zanimljivoj anegdoti je opisao kako su zbog blagih treninga u Messaggeru igrali jako loše, a gotovo je Bianchinija koštao otkaza nakon što je iskreno čelniku kluba rekao da loše rade. Također, poručio je mladim talentima današnjice kako bez rada nema uspjeha, unatoč silnom talentu.
“Za one koji ne poznaju dobro Valeria, on je Talijanski Duda Ivković, na primjer ( bez uvrede Duda, čisto da ljudi znaju neke parametre). Dolazin ja u Messaggero i počinju treninzi. Prvog se sićan ko danas. Kondicija. 12 minuta u krug na stadionu i to ovaj stalno viče – polako, polako. Nakon toga 4 puta dijagonale terena s ubrzanjima. Taman se zagrijali, mislin se ja. A ovaj kaže- trbušnjaci i leđa. Gotovo. Jedan tjedan inače je izgleda ovako. Utakmica nediljom. Slobodno do utorka popodne. Srijeda dva. Četvrtak jedan. Petak dva. Subota jedan trening. Ujutro samo šut i malo teretane, vrlo smiješne, sat vremena cca, a popodne sat i po sa svim zagrijavanjima i istezanjima. Uz to volija je puno pričat tako da pravi trening nije traja više od 45 minuta. Meni super. Nakon Bože, Slavka i ekipe doć na cjelogodišnji odmor. Sve je bilo ok dok nisan počeo igrat ko govno, da izvinete na izrazu. E, tu su se popalile sve crvene lampice u mojoj glavi i umjesto da mi udre u glavu najveći ugovor u povijesti košarke u Europi i da kažen – jebiga meni dobro, ja napravin ključan potez u karijeri.
Doveden iz Splita Mirka Krolu. O tome sutra, a danas da završimo s jednim od najtrofejnijih talijanskih trenera. Ustvari da vidite kako je završila naša priča. Nakon prve usrane godine, krene druga još gora, a dovedeni najbolji mogući igrači u klub. Ja s Krolon podiga nivo, ali nemoš sam. Košarka je timski sport. Jedan dan, tamo negdi prije Nove godine, upadne gazda kluba na trening i skupi nas svih na sastanak. Krene pitat jednog po jednog koji nan je k. Ljut ka pas. Krenu Talijani u neke glupe priče, ka biće bolje, ovo-ono i dođe on do mene i pita šta ja iman reć. Meni prođe kroz glavu il živ il mrtav i ja po svoju kažen da ne radimo ništa i da ne mozemo ni igrat drugačije. Valerio se digne ljut ka pas i kaže da neće njemu neku balavac govorit kako se radi. Gazda mu kaže da sedne i muči, a ja da nastavin. Ovaj ne pristaje na to i gazda ga potira iz kluba. Mrtav ladan i za trenera postavi pomoćnika koji mu je bija odana desna ruka cili život. E, tu san mislija da san najeba. Tako je i krenilo. Ovaj me odma iza sastanka napa kako san moga i bla bla bla. Međutim, valjda se doma pogleda u ogledalo i od sutra smo počeli puno ozbiljnije radit i do kraja sezone osvojili Kup Koraca i došli do polufinala play off-a.”
“Eto dragi moji, to van je glavna razlika od igrača do igrača, od kluba do kluba i tako dalje. ARBEIT. Talenata je uvik bilo i bit će ih opet. Jedino je pitanje koliko je ko spreman radit. Ja san ima sriću da san naletija na par ludih glava koje su funkcionirale ka i moja i zato je ispala generacija kakva je ispala. Samo zato jer smo se na svakom treningu natjecali ko će bolje radit.”
