Kao i mnogi mladi ljudi s ovih prostora, Marin Mustapić i njegova supruga Iva odlučili su prije nekoliko godina krenuti put Njemačke, u potrazi za sigurnijim poslom i boljim životnim uvjetima. U tom trenutku bili su sami, bez djece, s jasnom namjerom da u inozemstvu izgrade svoju budućnost, piše Stolac city.
Živjeli su i radili u Stuttgartu, oboje u ugostiteljstvu. Marin je radio u talijanskom restoranu, zajedno s pravim pizza-majstorom iz Napulja, gdje je stekao znanje i recepte autentične talijanske pizze, kakva se rijetko gdje može kušati.
– Financijski je sve funkcioniralo, ali misli su uvijek bile kod kuće. Dođeš s posla, a u glavi su Stolac, kuća, Hercegovina – priča Marin.
Prekretnica u životu dogodila se kada je Iva ostala trudna. Tada su, kako kaže Marin, shvatili da, unatoč sigurnosti, Njemačka nije mjesto na kojem žele odgajati dijete.
– Odlučili smo se vratiti. Uložili smo novac u obiteljsku kuću na Maslinama, uredili prizemlje i rekli: vraćamo se pa što Bog da – kaže Marin.
Povratak nije bio lagan. Iva zbog trudnoće nije mogla raditi, a Marin je jedno vrijeme odlazio na sezonski rad u Austriju, potom se zaposlio kao kuhar u Čapljini. Ipak, želja za vlastitim poslom i neovisnošću bila je jača.
Rješenje je pronašao u onome što najbolje zna – kuhanju. Počeo je s pripremom peke i tradicionalnih domaćih jela, isprva skromno, s tek nekoliko tepsija. No vrlo brzo, nakon objava na društvenim mrežama, interes je prerastao sva očekivanja.
– Kako sam objavio na Facebooku, pozivi su samo stizali. U srcu sezone ispečem koliko mogu, a isto toliko moram i odbiti. Radilo se doslovno za cijelu Hercegovinu – Stolac, Neum, Čapljinu, Mostar, Međugorje, Široki Brijeg. Danas sam to malo suzio jer se ne može sve stići – priča Marin.
Posebnu toplinu ovoj priči daje obiteljski duh. Njihova kćerkica Nina bila je prisutna od samih početaka, a kako Marin kroz osmijeh kaže, bila je i „najmlađa dostavljačica u regiji“, jer je s majkom svakodnevno bila u automobilu tijekom dostava.
Uz peke i domaća jela, važan dio ponude su i domaći kruhovi koje priprema Marinova supruga Iva. Kruhovi, koje od milja nazivaju „lepuhani“, brzo su postali prepoznatljiv detalj njihove priče i omiljen dodatak uz svako jelo.
– Sve je domaće, ručno i s puno ljubavi. Ljudi su ih sami prozvali „lepuhani“ i taj naziv se jednostavno primio – kaže Marin.
Gledajući prema budućnosti, Marin ne skriva želju da u Stolac donese i pravu talijansku pizzu, temeljenu na receptima i znanju stečenom u radu sa talijanskim majstorima u Njemačkoj.
– Pizza je moja prva ljubav. Volio bih spojiti domaća jela ispod sača i pravu talijansku pizzu, kakvu ovdje još nemamo. Trenutno sam u potrazi za odgovarajućim prostorom – otkriva.
Na kraju razgovora, Marin posebno ističe zahvalnost ljudima koji su prepoznali njihov trud i podržali ih od samog početka.
–Veliko hvala svima koji naručuju i podržavaju nas svaki dan. Mogu reći da nigdje nije kao u gradu Stocu i da je ovdje život poseban. Takve misli daju mi snagu i potvrđuju da smo donijeli ispravnu odluku.
Za kraj, Marin ima jasnu poruku za sve koji razmišljaju o povratku iz inozemstva:
– Ovdje se može živjeti. Nije kao prije, ide nabolje. Posla ima, ali treba raditi. Ja ustajem u šest ujutro, kući dolazim u osam navečer. Nigdje nema ljepše nego ovdje – zbog ljudi, običaja, klime i života.
Priča obitelji Mustapić još je jedan dokaz da se uz rad, upornost i vjeru u sebe – povratak kući može pretvoriti u uspješnu i iskrenu životnu priču.
Vrisak.info
