U Pločama je u subotu održan Hod za život pod glesom „Izaberi život! I majku i dijete”, a doktorica Nikolina Penava iz Ljubuškog održala je emotivan govor.
„Budimo branitelji života, baš kao što su naši hrvatski branitelji bili prije tridesetak godina. I za ovo je potrebna hrabrost – a Vi ju imate”, naglašeno je na Hodu za život u Pločama.
Nikolina Penava, liječnica specijalizirana za fetalnu medicinu i opstetriciju, kroz snažno emotivno obraćanje povezuje hrvatsku ratnu prošlost i sadašnje društvene izazove.
Prisjećajući se ratnih stradanja i žrtava Domovinskog rata, posebno djece i civila, Penava ističe duboke povijesne rane hrvatskog naroda. Posebno bolna mjesta hrvatske povijesti ostaju Vukovar i Škabrnja, gdje je živote izgubilo oko 3.000 ljudi.
”Strašna ostaje činjenica da je upravo u Vukovaru pronađena najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ubijani su bolesnici u bolnicama, ranjenici i civili – bez ikakve obrane, bez milosti. Usporedimo li ove ratne gubitke s demografskim podacima iz mirnodopskog razdoblja, suočavamo se s još krvavijom katastrofom. Prema dostupnim službenim podatcima, u Hrvatskoj je poslije rata u periodu od 1995. do 2023. godine legalno inducirano oko 80.000 pobačaja”, istaknula je dr. Penava.
U svom govoru paralelno progovara o današnjoj demografskoj krizi, bijeloj kugi i pobačajima, nazivajući ih “novim ratom” – tihim, ali razornim. Kritizira medicinsku praksu koja dopušta prekid trudnoće te se poziva na savjest i poslanje liječnika da štite život.
”Nema te osobe, nema tog zakona koji može natjerati liječnika da izvrši prekid života – života koji nije na bojištu, već miran, spokojan i nezaštićen – u utrobi majke. Dragi moj hrvatski narode, nemojte od mene i mojih kolega tražiti da činimo ono što je protivno savjesti i poslanju liječnika. Mi smo ovdje da pomažemo, da liječimo, gradimo i štitimo život – ne da ga prekidamo”, naglasila je i dodala:
”Zato Vas, drage majke, danas u ovom Hodu za život, pozivam upravo na to – na Život. Budimo branitelji života, baš kao što su naši hrvatski branitelji bili prije tridesetak godina. I za ovo je potrebna hrabrost – a Vi je imate.”
Dr. Penava apelirala je na savjest društva i institucija, pozivajući narod da se okrene životu, vjeri, obitelji i djeci – kao temelju opstanka nacije, a u nastavku pročitajte što je sve rekla u svom govoru:
“Svake godine u lipnju Hercegovina s ponosom obilježava obljetnicu „Lipanjske zore“ – zajedničke vojne operacije hrvatskih snaga protiv jedinica JNA tijekom rata u Bosni i Hercegovini – kojom je oslobođena dolina rijeke Neretve. Prošli tjedan obilježena je 33. obljetnica tog povijesnog događaja. Danas smo se simbolično okupili u Pločama, krenuvši ispred crkve Kraljice Neba i Zemlje, u Ulici Obala dr. Franje Tuđmana. Baš kao što je prije 33 godine započela operacija „Lipanjske zore“, i mi danas, u ovom „Hodu za život“, stajemo na braniku života – za Hrvatsku, za obitelj, za nerođene!
Svake godine u Hrvatskoj obilježavamo važne datume: Dan državnosti, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, a uskoro ćemo slaviti i Dan neovisnosti.
Hrvatska je svoju slobodu izborila kroz tešku borbu, ispisanu krvlju i žrtvama – ali i nadom. Živo se sjećam ratnih godina jer sam u to vrijeme završavala osnovnu školu.
Bila su to iznimno teška vremena koja su ostavila dubok trag na svakome od nas. Međutim, kao što je don Stefano Gobbi upozorio, Hrvatsku će u budućnosti čekati još teža vremena. Nažalost, danas sam postala svjedokom upravo tih novih izazova. Usporedimo li ta vremena s današnjicom, dostupni podatci jasno oslikavaju razmjere stradanja tijekom Domovinskog rata.
Prema informacijama Ministarstva hrvatskih branitelja, u ratu je poginulo oko 15.000 (24.000) ljudi, od čega je približno polovica civila. Među poginulima je bilo čak 403 djece, a više od 30.000 osoba je ranjeno. Još se oko 2.000 osoba i dalje vodi kao nestalo. To su bili i ostali veliki gubici, duboke rane i kolektivna tuga.
Posebno bolna mjesta hrvatske povijesti ostaju Vukovar i Škabrnja, gdje je živote izgubilo oko 3.000 ljudi. Masovne grobnice su potresle cijelu naciju, a posebno strašna ostaje činjenica da je upravo u Vukovaru pronađena najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ubijani su bolesnici u bolnicama, ranjenici i civili – bez ikakve obrane, bez milosti.
Danas oplakujemo tu tešku povijest, obilježavamo obljetnice, i na tom bolnom sjećanju nastojimo graditi pravedniju i humaniju budućnost.
I dok još uvijek tragamo za kostima nestalih i upiremo prstom u one koje smatramo odgovornima za krvavu prošlost, pred našim očima odvija se nova, još teža tragedija – tragedija koju ovaj put ne stvara nitko drugi, nego mi sami, mi Hrvati!
U naizgled civiliziranim uvjetima (bolnicama, privatnim klinikama), pod krinkom napretka i lažne humanosti, događaju se još veće nepravde – za koje nitko ne pali svijeću, i koje nitko ne oplakuje.
Usporedim li ove ratne gubitke s demografskim podacima iz mirnodopskog razdoblja, suočavamo se s još krvavijom katastrofom.
Primjerice, 1995. godine u Hrvatskoj je zabilježeno 14.282 legalnih pobačaja, a 1990., prijavljeno oko 38.500 pobačaja. Još tužnija bila je 1989. godina, kada je čak 49 % svih trudnoća završavalo pobačajem.
Ni danas stanje nije bolje. Prema dostupnim službenim podatcima, u Hrvatskoj je poslije rata u periodu od 1995. do 2023. godine legalno inducirano oko 80.000 pobačaja. U posljednjih par godina zabilježen je i porast broja nelegalnih pobačaja, osobito zbog šire dostupnosti medikamentozne indukcije.
Dok su nekoć naši očevi ginuli braneći domovinu, danas živote gubimo tiho – bez pucnja, bez tenkova, bez metka i to vlastitom odlukom. Oni koji bi trebali štititi i liječiti život, sve češće ga prekidaju.
Ne krivnjom neprijatelja, nego nas samih. Postali smo narod koji sam sebe ranjava, narod koji se odriče budućnosti. Marko Perković Thompson skladao je predivnu pjesmu Slike Bleiburga posvećenu žrtvama Bleiburga, gdje je, prema procjenama, život izgubilo između 60.000-80.000 osoba.
I dok za te žrtve i dalje palimo svijeće i prinosimo molitve, postavlja se pitanje: tko danas oplakuje nevinu djecu koja nikada nisu dobila priliku roditi se? Djecu koja su se – poput onih u Bleiburgu – našla na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, samo što njihova tragedija prolazi tiho, bez križeva i bez suza javnosti.
Ponosimo se što smo katolici, Hrvati; što imamo prelijepu zemlju, more, tradiciju, prelijepe žene. Bili smo iskreno razočarani kada blaženi Alojzije Stepinac nije proglašen svetim – ali gotovo nitko nije spomenuo trenutak kada je njegova bista na Trsatu proplakala, upravo 12. i 13. travnja 2018., istih dana kada je Hrvatski sabor izglasao Istanbulsku konvenciju.
Pitam vas – radi koga je plakala? Vrijeme je da povučemo jasnu paralelu između prošlosti i sadašnjosti i da prepoznamo sve oblike stradanja i da ih javno imenujemo! Trebam li tu paralelu uopće povlačiti – ili je svima već bolno jasna?
Zovem se Nikolina Penava. Završila sam redovno i u roku Medicinski fakultet u Zagrebu, potom pet godina specijalizacije i dvije godine subspecijalizacije-fetalna medicina i opstetricija.
Nakon tolikih godina učenja, edukacija i neprospavanih noći provedenih u službi života i pomaganja drugima, danas me – sa svojih 46 godina – netko proziva zato što ne želim sudjelovati u oduzimanju života djetetu.
Pitam sve one koji me prozivaju: jesam li se školovala za novi Bleiburg? Nema te osobe, nema tog zakona koji može natjerati liječnika da izvrši prekid života – života koji nije na bojištu, već miran, spokojan i nezaštićen – u utrobi majke.
Bijela kuga – drastičan pad nataliteta – već desetljećima zahvaća Hrvatsku, a posljedice su vidljive u svakoj pori društva: od praznih školskih klupa do zatvorenih rodilišta. Prema dostupnim projekcijama, nastavi li se ovakav trend, broj Hrvata mogao bi do kraja 21. stoljeća pasti ispod 2 milijuna.
Pitam vas – kada se to dogodi, kada ostanemo nacija staraca, bez djece i budućnosti… što ću tada ja raditi? Koja je svrha mog posla, ako više neće biti onih koji će rađati?
Tko će puniti naše škole ako mi toj djeci ne damo šansu za život? Osvrnut ću se i na manje poznate, ali vrlo stvarne prijetnje nerođenom životu, poput oralne hormonske kontracepcije i spirala. Spirala, iako često nazivana kontracepcijskom metodom, zapravo djeluje na način da onemogućuje implantaciju već oplođenog embrija – što je čini abortivnom.
U stvarnim životnim uvjetima, prema dostupnim podatcima, 5–10 % žena koje koriste kombinirane oralne kontraceptive i dalje ovulira, dok je kod mini-pilula ta brojka čak 40–60 %.
To znači da je oplodnja moguća, ali da se začeti embrij često ne može implantirati. Svaki taj začeti život – odbacuje se tiho, bez glasa, bez imena.
Istovremeno, u Hrvatskoj je 2022. godine bilo evidentirano oko 10.000 zamrznutih embrija (u tekućem dušiku na –196 °C) bez ikakve sigurnosti da će ikada biti usađeni u maternicu – niti da će ikada postati djeca, braća, sestre, prijatelji… ljudi. To su naši moderni zarobljenici.
Pitam vas: je li ikoga briga? Kako je lijepo rekao don Damir Stojić: Kad Bog želi velike stvari, bira muškarca, a kad želi nemoguće stvari, uvijek bira ženu.
Budite te žene! Budite hrabre! Budite ponosne! Neka nam Hrvatska bude puna radosti, vesele dječje graje, majki koje se ne boje života i očeva koji hrabro stoje uz svoju obitelj.
Neka bude puna liječnika koji neće gasiti živote, već pomagati da izrastu zdravi, voljeni naraštaji.
Gdje je ona Hrvatska koja se nekoć borila za svoju slobodu? Danas se borimo za svoju djecu – za vlastiti opstanak! Molite za svoju djecu. Molite i za onu djecu koja su pobačena – neka nam budu zagovornici pred licem Božjim, za nas i za naš narod.
Jer život je dar. I mi smo pozvani čuvati ga. Neka vas sve čuva i blagoslovi dragi Bog”, poručila je dr. Penava.
Vrisak.info
