Ponekad zaboravimo na koje datume spada neko određeno obilježavanje nečega ili nekoga, ali ovaj datum ne bi trebali zaboraviti, svi oni koji imaju djecu ili ih plairaju, svi odgajatelji i učitelji, bez iznimke.
Danas se, 30. travnja, obilježava Međunarodni dan odgoja bez batina, a pokrenula ga je organizacija EPOCH-USA 1998. godine kao inicijativu na globalnoj razini kako bi roditelji i odgajatelji dobili potporu i edukaciju kroz koju mogu naučiti o drugačijim metodama discipliniranja djece u kojima nema tjelesnog ni verbalnog nasilja.
Prva zemlja koja je zabranila tjelesno kažnjavanje djece jest Švedska.
Djeca su djeca, i imaju sasvim opravdane potrebe osjećati se sigurno, prihvaćeno, voljeno, poštovano, vrijedno ljubavi, sposobno. Kao i svaki čovjek, i dijete ima svoje psihičke i tjelesne potrebe. S tjelesnim potrebama većina roditelja nema problema, prepoznaju ih i bez razmišljanja. Kada dijete osjeća glad, roditelj ga nahrani, kada osjeća žeđ, roditelj mu donese vodu… Ali, kada dođe do emocionalnih potreba, i iako se toliko priča o djetetovim emocijama i emocionalnim potrebama, neki odrasli imaju određenu distancu ili neznanje kako postupiti u tome trenutku. „Plači, i ja sam plakao“ nije rješenje za dječje suze. Prvenstveno roditelj treba stati uz svoje dijete, biti uz njega u najsretnijim i najtužnijim trenucima toga malenog života, kako bi dijete osjetilo upravo one navedene emocionalne potrebe.
Emocionalni razvoj je jedan od najvažnijih procesa u razvoju čovjeka, a ljudi se međusobno razlikuju po tome kako doživljavaju određene emocije, kako na njih reagiraju i kakve posljedice na njima ostaju. Dječje se emocije razlikuju od emocija odraslih, jednostavne su i spontane i dijete ih odmah izražava,ne skriva ih i ne drži ih u sebi kao odrasla osoba. Puno su češće, ali kratkotrajnije, a kako dijete još nema razvijenu samokontrolu, ono pokazuje svoje emocije otvoreno što omogućava odraslima lakši uvid u njegov svijet. Međutim, dosta toga je slično, je kao i odrasli tako i dijete kada je tužno, ono ima potrebu da ga se utješi, da mu se pruži osjećaj sigurnosti. Isto tako, kada je dijete ljuto, dijete ima potrebu da tu ljutnju izrazi. Na roditeljima je, kao i na odgajateljima, da razlozi njegove tuge ili ljutnje budu saslušani i time se daje djetetu do znanja da je prihvaćeno, vrijedno pažnje i voljeno. Jer, kada dijete izražava strah, ono ima potrebu za sigurnošću, podrškom i utjehom, a ne za još većim strahom od roditelja ili odgajatelja.
Ali, ni u jednom trenutku života, dijete nema potrebu za batinama. Samo zamislite da vas, radi vaše pogreške (namjerne ili nenamjerne) netko udari.
Udarac je sve, samo ne odgojna metoda koja ima pozitivan učinak. Nešto što predstavlja nasilje, ne može pozitivno djelovati ni na jednu osobu u kojoj god se životnoj dobi nalazila. A za dijete, koje još nema razvijenu svijest i način da prepozna i uvidi svoje pogreške, udarac je samo poniženje, strah i bol. I nije ono što će dijete pamtiti kao kaznu, nego kao nesigurnost.
Također, mnogi roditelji kao i odgajatelji, bake i djedovi, oni koji djecu „čuvaju“, brkaju odnos bez nasilja i odnos bez granica. Ponekad se savjeti psihologa koji se danas vrlo lako mogu pronaći na internetu, često pogrešno tumače, podilaženje djeci nije usluga, jer kao što dijete ima pravo na ljubav i nježnost, ima pravo na granice koje su veoma važne u odgoju.
Granice su svima potrebne, jedino se tako može naučiti što je dobro, a što ne. I svi su imali neke granice u životu, stoga ih ne treba uskraćivati ni djeci. Jer, dijete koje nema roditelje kao vođu u odgoju, koje nema pravila ponašanja ili se pravila nepridržava, ne ispunja svoje zadatke i obaveze, na kraju krajeva i ne sluša što mu autoritet govori, nije sretno i slobodno dijete.
Naravno, kazna za neko neprihvatljivo ponašanje djeteta ne mora i ne smje biti udarac, jer udarac je ponižavanje i nasilje. A kada dijete nauči da je nasilje „normalna“ odgojna metoda, nedvojbeno je da će je primjenjivati u kasnijim situacijama rješavanja problema. Od batina mala djeca uče jedino da su roditelji nesigurni, u jednom trenu nježni, blagi i topli, u drugom trenu strašni, glasni i ljuti, a nemaju osjećaj da svojim ponašanjem mogu predvidjeti te promjene, što ih čini prestrašenima i bespomoćnima.
A nitko ne želi ulijevati strah i nesigurnost svojoj djeci. Strogost i strah su dva različita pojma, kojeg odrasli u većini slučajeva pomješaju. Biti strog roditelj i biti strašan roditelj su dva različita pojma koji nemaju dodirnih točaka. Postoje mnoge druge kazne osim udarca koje će naučiti dijete pravilima. Djeca mlađa od 3 godine ne razumiju uzrok i posljedice, ali od batina mala djeca uče jedino da su roditelji nesigurni . Ako dijete razbije čašu, pa čak ni najmanji udarac nije rješenje. Čaša je razbijena, zar da se razbije i djetetova sigurnost? Bolje je objasniti djetetu gdje je problem. Primjera radi, ako dijete prolije sok po podu, umjesto galame i batina, treba mu dati ubruse u ruke i neka počisti za sobom. Tako ono od malih nogu uči da samo riješi svoje probleme, ali i da je roditelj tu uz njega, čvrsto stojeći na zemlji.
Također, veoma bitne su i nagrade, naravno ne velike, nego u vidu priznanja roditelja da je neki zadatak dobro urađen, u vidu zagrljaja i poljupca. Jer, lekcija se ne uči iz batina, ona se uči iz odnosa roditelja prema djetetu, iz ponašanja odraslih, iz vrednovanja njihovih osjećaja.
A prije svega, živimo u užurbanom svijetu u kojem se brinemo oko mnogih nebitnih stvari koje nam oduzimaju vrijeme. Odrasli su preplavljeni gomilom informacija i dobronamjernim savjetima drugih roditelja, svoje obitelji, kao i obvezama, poslovima, problemima više nego ikad prije. Gledaju da ugode svima, pri tom zaboravljajući na sebe. A ako jedan roditelj nije zadovoljan, ne može biti ni njegovo dijete zadovoljno. Stoga je jako bitna komunikacija između roditelja i djece, postavljanje pravila i određivanje posljedica neprimjerenog ponašanja. I to treba vrijediti za sve.
Bezvrijedno je pričati djeci da nešto ne smje raditi ako roditelj to uporno radi, jer djeca uče od roditelja.
Vrisak.info
