Danas u Zagrebu Marko Nenadić preuzeo je nagradu za najbolju kratku priču s temom iz Domovinskog rata za učenike srednjih škola u Bosni i Hercegovini.
Kako je priopćeno iz Općine Posušje, njegova kratka priča nosi naslov “Miljenko Nenadić”. Nadahnuta je stvarnim herojem iz djetinjstva dječaka koji su promatrali hrvatske vojnike dok su se verali po trešnjama.
Početak priče donosi stihove Antuna Gustava Matoša, dok štokavska ikavica daje dodatnu autentičnost i emotivnu dubinu.
Marku Nenadiću nagradu i priznanje je uručio potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved uz nazočnost ministrice obrazovanja, znanosti, kulture i športa ŽZH Daniele Perić, ravnatelja Srednje strukovne škole Posušje i predsjednika Općinskog vijeća općine Posušje Maria Knezovića te profesorice i mentorice Marijane Galić.
Riječ je o Javnom pozivu koji je raspisalo Ministarstvo hrvatskih branitelja, namjenjen srednjim školama u Republici Hrvatskoj i školama u Bosni i Hercegovini čiji se učenici školuju po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku.
Odaziv mladih autora nadmašio je očekivanja – pristiglo je čak 150 radova, od kojih 125 iz 39 gradova Republike Hrvatske te 25 iz 7 gradova Bosne i Hercegovine.
Natječaj je zaživio kao kreativna literarna forma, ali i kao povijesna tema koja u besmrtnost umjetnosti preobražava motive, likove i teme iz Domovinskoga rata.
“Marku čestitamo na postignutom uspjehu te mu želimo puno uspjeha u daljnjem pisanju”, naveli su iz Općine Posušje.
U nastavku slijedi tekst nagrađene kratke priče pod naslovom “Miljenko Nenadić”:
U travi se žute cvjetovi i zuje zlaćane pčele, za sjenatim onim stablima, krupni se oblaci bjele1 odzvanja mi Vidrićeva pjesma u glavi koju smo donedavno morali znati napamet. Nisam ni slutio da je pjesma živa živcata slika moga sela. Srića, škola je gotova i sad mozak na pašu.
Trišnje su već dale svoje krvavo-crvene plodove u cilom selu i kao da su navistile krvavi lipanj u posuškoj općini.
Od Lončara do Nenadića redaju se stabla trišanja kao neki vojnički vod i dica se veru po stablima i slade svoje dičije usne i pune želudce mesnatim plodovima.
Cilo se jutro igramo, skačemo, a kako i ne bi kad nema škole. Graja se proteže kroz cilo selo, ali već se osjeća vrelina na koži.
Zvizdan je upeka i podne lupa s crkvenog tornja. Toliko je vruće da su se i muve sklonile u svoja skrovišta. Odjednom, kao grom iz vedra neba banu Milenko2 .
Vidno umoran, iscrpljen. Unatoč tomu, njegove zelene oči, čičkava kosa, bijeli zubi, odavali su prekrasno stasitoga momka u najboljim godinama.
Skoro mu je trideset godina. Koracao je trudnim korakom, ali kad nas je ugledao osmjehnuo se i srce mu zaigralo.
Trčkarali smo za njim, dodirivali ga, pratili putem sve do kuće.
Dosađivali mu da se igramo i treniramo, ali on se samo smijao. Prid kućom ga je dočekala sestra Mira i zagrlila ga.
Mira ga je pitala: Koliko ostaješ?, a on joj reče: okupat ću se, gori su ostali Pirgo i Ivica 3, iđen ih minjati.
To je bio sav razgovor. Otiša se osvježiti, a kad se vratio sidili smo na zidu i čekali ga.
Odlomio je ćošak kruva što ga je mater taman ispekla i krenuo nazad na Bokševicu.
Opet smo ga otpratili do kraja puta, kroz cilo selo. Svašta smo pitali, dodirivali i njega i njegovu pušku.
Pitali ga što nosi u torbi, ko sve ima s njim, kakvi su ljudi protiv kojih se bore. Sve nas, male znatiželjnike je zanimalo kako izgleda biti vojnik. On je za nas naš heroj.
Gardijska uniforma mu se stapa s očima, bio je naprosto nedodirljiv, a kad se spustio ispod Kovačušine kuće, stopio se sa šumom i izgubio iz vida.
Znojne majice od vreline već se lijepile za kožu, a kad je zamaka Milenko i mi smo zamakli našim kućama.
Tako smo provodili bezbrižno lito svake godine.
Pridvečer bi opet izišli vani i igrali se spasa ili neke druge igre. Mi nismo ni slutili što je rat niti da rat postoji, da se tamo negdi nešto događa, da netko polaže svoj život za domovinu.
A kako bi, kad je sve u redu, trišnje su sazrile, zvona zvone, mater pravi ručak, a mi se igramo spasa. Kad ugledamo Milenku u onoj gardijskoj robi, onda zastanemo na trenutak jer je to spoznaja da je rat ipak tu negdi.
Jutros smo opet svi na istom položaju, ispod trišnje. Pirgo i Ivica su došli u selo, a ubrzo i za njima glas da se ugasio Milenkin život. Dok su bili u rovu, muslimanski snajperist je strpljivo čekao i dočekao.
Kad je čovik do Milenke htio izviriti, Milenko je rekao: JA ĆU! To su bile njegove zadnje riječi i zelene oči su se ugasile.
Zaminio je braću, Pirgu i Ivicu, zaminio je čovika pored sebe i položio život kao bojnik HVO-a. Borbe za Bokševicu su bile sukob HVO-a i bošnjačko-muslimanske tzv. Armije BiH.
Moje selo je zavila crna tuga, moje selo ne diše, muk duša jači je od crkvenog bata za pokojnikovu dušu. Trišnja je jedina živost, a materin živinski krik sadržava da se jedan život ugasio.
Jedan nas život branio. Jedan nas život uveseljavao. Jedan život sadržan u nogometašu i heroju Miljenku Nenadiću.
Kad god čujem pjesmu Još i danas zamiriši trešnja, u proljeće kao davno prije, jedna trešnja danima daleko, tamo gdje nas već odavno nije 4 navru mi suze na oči, puls ubrzano radi, a srce tuče kao crkveni bat.
To je priča o zadnjem danu našega Miljenka Nenadića, heroja i bojnika HVO-a koji je položio život za mene, za tebe, za nas.
AUTOR: Marko Nenadić
Miljenko Nenadić rođen je 9. studenoga 1963. godine u Imotskom. U HVO se priključio 18. rujna 1991. godine i od tada je bio jedan od ključnih branitelja posuškog kraja.
Njegova obitelj, posebno braća Ante i Ivica, i danas žive s njegovom žrtvom.
U čast njegova imena, u Posušju se svake godine održava Memorijalni turnir Miljenko Nenadić, dok je spomenik njemu i još devetorici poginulih Posušana iz 1993. godine podignut u Uzdolu, kao trajni podsjetnik na njihovu žrtvu. Imao je čin bojnika.
Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom i Spomenicom Domovinskog rata.
Poginuo je 21. lipnja 1993. godine na Bokševici. Bio je pripadnik 4. posuške bojne.
Vrisak.info
