Katarini Franjušić (14) prošlog ljeta najveća je briga bila kako što više uživati s prijateljicama. A onda ju je počela boljeti desna ruka. Nije tome pridavala preveliku pozornost jer su treninzi s mažoretkinjama bili intenzivni.
Liječnica opće prakse mislila je da se radi o upali mišića, ali nakon mjesec dana ruka je otekla, a CT u Mostaru potvrdio je najcrnje slutnje – Katarina ima sarkom.
Mama Ivana u tom je trenutku bila sezoni u Dubrovniku.
”Suprug me zamolio da se vratim kući u Ramu na dan, dva, nije mi govorio zašto. Katarina je odlično izgledala, nije mi bilo ni na kraj pameti da se događa nešto opasno. Liječnik mi je objasnio da je riječ o raku kostiju. Zamalo sam se srušila”, prisjeća se mama šokantnog trenutka od kojeg svijet njezine obitelji više nije isti, piše Jutarnji list.
Katarina je mami ponavljala da iz bolnice želi kući, da joj je dosadno…
”Bol će uskoro proći”, govorila je.
”Plakala sam kad me nije mogla vidjeti, nisam joj imala snage reći. Zamolila sam doktora da mi pomogne”, kaže mama. Zajedno su joj rekli da ima tumor – osteosarkom.
”Upisala sam ‘sarkom’ u tražilicu i vidjela – rak! Ujak mi je baš nedugo umro od raka, mučio se jako. Gledala sam ga takvog i mislila sam: Bože, neću valjda tako i ja… Zanimalo me je samo kada ću se vratiti kući, kada ću opet na trening, družiti se sa svojim curama. Mislila sam da će trajati mjesec, najviše dva”, prisjeća se Katarina. Od tog srpnja 2019. i ona se potpuno promijenila.
”Drukčije gledam na život. Sitnice koje su me tada brinule danas su mi potpuno nevažne. Ništa mi, zapravo, nije bitno kao zdravlje. Sada mi se čini da sam bila nezahvalna”, iskrena je.
Katarina i majka su iz rodne Rame poslane u zagrebački Institut za tumore, koji im je već više od godinu dana drugi dom.
Izgubljene u bolnici
”Nas dvije ulazimo u bolnicu, a oko nas djeca bez kose, blijeda… Bile smo izgubljene”, priča majka i dodaje da je sreća u nesreći bila što je mogla biti s kćeri 24 sata dnevno.
To im je bio jedini spas. Prva tri mjeseca bile su, kažu uglas, kao u nekom transu. Nakon 20 dana počela je kemoterapija, ali bolest se čak proširila, pa je morala na još terapija.
U rujnu je Katarina trebala krenuti na nastavu, a umjesto toga bila je u bolesničkom krevetu u dalekom Zagrebu. U početku nije niti znala da postoji škola u bolnici, a kad je doznala, to ju je razveselilo. Učenje je Katarini melem koji joj barem malo odvraća misli od teške stvarnosti. I na trenutak se čini da je život normalan. U bolnici učitelji i profesori drže nastavu u učionici, a ako maleni pacijenti nisu u mogućnosti, dođu im uz krevet. Ako ih je više u istom razredu, rade zajedno.
”Engleski nisam voljela, a sada mi je postao dosta drag. Profesorica me puno naučila, sjajna je. Zapravo je takvo individualno učenje jednostavnije. Imam dobre ocjene, četvorke i petice”, pohvalila se Katarina, koju profesori redom hvale. Na nastavu je išla između kemoterapija i teških nuspojava.
”Kemoterapije imaju boje, crvena je bila najgora. Znala sam noć i dan provesti sjedeći naslonjena s glavom na koljena. Znalo je biti preteško”, priča.
Ne može pisati
”Ona je divna. Borac je, pozitivna i hrabra, a ne gubi ono djetinje u sebi. Užitak mi je raditi s njom raditi, ali i izazovno jer ne može pisati, pa joj štedimo ruku”, kaže Danijela Bejuk, Katarinina profesorica engleskog i njemačkog, koja od prvog dana 2004. radi u Školi u bolnici.
Posljednjih pet godina isključivo je na Odjelu onkologije u Institutu za tumore. Škola u bolnici u Klinici za dječje bolesti Zagreb djeluje kao područni razredni odjel Osnovne škole Izidora Kršnjavog.
”Za taj posao morate biti jako fleksibilni. Mi uskačemo kad dijete nema pretrage i kada je fizički spremno za nastavu”, kaže profesorica.
Škola u bolnici započela je s radom početkom 2004. godine pri Klinici za dječje bolesti Zagreb. Nastavu od prvog do osmog razreda stručno provodi 19 učiteljica (pet učiteljica razredne i 14 učiteljica predmetne nastave) OŠ Izidora Kršnjavog na svim bolničkim odjelima. Nastavni plan i program provodi se kroz redovnu nastavu, izbornu, dopunsku i dodatnu nastavu te izvannastavne aktivnosti.
Ovisno o zdravstvenom i psihofizičkom stanju svakog pojedinog učenika, nastava se izvodi uz primjenu suvremenih nastavnih metoda, sredstava i pomagala, i to individualno ili u malim skupinama. Zbog korone je i nastava online, a od jeseni održavaju nastavu preko Zooma.
”Osim učenja, tu je i psihološki moment. Trudimo se održati vedar duh. Nekad radite s djetetom, a sutra ga izgubite. To jako teško pada, ali opet diže nas to što znamo da pomažemo malenim pacijentima”, kaže profesorica Bejuk.
Katarini se sarkom početkom godine napokon malo povukao, pa su joj mogli operirati ruku. Bilo je to na Valentinovo, 14. veljače.
Godinu dana Katarina i mama Ivana nisu bile kod kuće, nakratko bi ih samo pustili u zagrebački stan udruge Ljubav je na djelu. Za prošli Božić došao im je ostatak obitelji, Katarinin tata, brat Marin (18) i sestra Nikolina (9), pa su zajedno proveli blagdane. Prije dva mjeseca Katarina je krenula u osmi razred, i dalje u školi u bolnici.
Nedavno je opet imala operaciju ruke, morali su joj vaditi šipku. Imala je bakteriju u nožnom prstu koji je trebalo operirati, pa urinarnu infekciju… I kemoterapija svaki mjesec.
”U stanu smo udruge i često se vraćamo u bolnicu. Mostarska bolnica nema sve što nam treba”, objašnjava Ivana. Pred Katarinom je prilično dug put, čeka ju još sigurno godinu dana terapije.
Dječje brige
”Jedina želja mi je da ozdravim”, kaže u dahu. ”I da ozdrave sva djeca na onkologiji. Da barem nitko više nikad ne bude bolestan. Htjela bi opet biti u svojem domu, zamišlja cijelu svoju obitelj u dnevnom boravku. Voljela bi i plesati. Ovog ljeta nakratko se vratila kući. Bilo joj je to kao san. Teško je”, kaže, vratiti se prijateljima.
”Oni su opušteni, a meni je sve stalo prije godinu dana. Ljudi ne znaju kako mi prići. Kad me je najbolja prijateljica došla posjetiti u Institut, vidjele smo se na hodniku. Rasplakala se kad me vidjela. Prije smo bile smo nerazdvojne”, govori Katarina.
Teško je nositi se s tolikom fizičkom boli. Ide dan po dan. Kad si na odjelu, svako te jutro bockaju – u prste, vene, u port na vratu. Nekad joj prsti budu toliko modri da ih više ne može bosti iglama.
Što joj najviše fali?
”Ništa materijalno. Tata, sestra, brat, prijašnji život, druženje, šetnje. Samo da imam brige 14-godišnjakinje”, zaključuje Katarina.
Vrisak.info
