Božo Sušec legenda je sportskog novinarstva. U bogatoj karijeri svjedočio je brojnim velikim događajima, od Dinamova naslova prvaka Jugoslavije do bronce Vatrenih 1998. godine. Bio je gost Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u dva te je pričao i o aktualnim temama, ali i prošlosti.
Božo Sušec nije bio strog ni grub, nije vikao, ali je imao autoritet rada i nikad ne biste mogli reći ovo neću jer je on uvijek radio više od vas, rekao je u uvodu Stjepan Balog.
Božo Sušec se prvo osvrnuo na uspjeh Zlatka Dalića.
Dalić je iznenađenje. Ta priča je kao bajka braće Grimm, koju je povremeno režirao Hithchok, a ostvario Zlatko Dalić. On je vrhunski trener. On je vrhunski trener, a za to moraš biti psiholog, komunikator, nekad mama i tata, a moraš imati i nešto karizmatično. On je pokazao da je pronašao pravi odnos sa svim tim različitim ljudima.
Može li se taj osjećaj zajedništva kapitalizirati konkretno?
Na osnovu praćenja, recimo primjer naslova svjetskog prvaka rukometaša, Atlanta, pa kasnije Atena… Tada se počelo pričati o rukometnom domu, kojeg još uvijek nema. Ta slavlja su prekrasan zanos, ali to je kratkotrajan adrenalin. Ako se barem nacionalni stadion napravi, to je nešto, ali to ne rješava probleme nogometa i sporta, koji su jako duboki. Ne možemo živjeti na ovom uzletu i zanosu. Ovaj novac koji su igrači zaradili, iz mojih krugova znam da su se igrači bili spremni odreći se premija ako bi taj novac išao izravno u izgradnju centara za mlade nogometaše. Ako to pokrenemo, onda nećemo pasti u depresiju. Mi vjerojatno nikad nećemo biti prvi ili drugi na svijetu, ali moramo imati jednu uglednu reprezentaciju. Iako Hrvatska može biti svjetski prvak.
Je li Zdravko Mamić nepravedno zapostavljen u ovom slavlju?
O Mamiću je nepopularno govoriti u njegovu korist. On ima te sudske procese koje ima, zbog kojih je u izbjeglištvu. No treba reći da je napravio dosta dobrih stvari, razvoj infrastrukture, skauting. Pustimo sad motive, kako je to kasnije iskoristio. Zdravko ima velikog neprijatelja, a to je Zdravko Mamić, on je tvornica konflikata. Strašno je kažnjen što nije bio dio ovog, što nije mogao u Rusiju, što mu je granicama na Vinjanima Donjim.
Kako će HNS izgledati bez Mamića, koji je ustrojio taj mehanizam?
HNS može, ali u Dinamu je sve bilo na njegovim plećima, i taj klub će se morati drugačije organizirati. U Savezu očekujem promjene dosta brzo, ima dosta nezadovoljstva, vidjeli ste da igrači nisu pustili članove IO-a u avion. Ima 15 kombinacija i vidjet ćemo što će biti, ali mislim da ćemo na jesen imati drugačije ustrojen nogometni savez.
Kako je počeo karijeru?
Radio sam za Radio Skoplje, izvještavao sam sa zagrebačkog glazbenog festivala, o knjigama, izložbama, neke teme koje uopće nisu moje područje interesa. Prvi intervjui su mi bili s Vukotićem i Bulajićem. Onda je došla televizija, zagrebačka redakcija, pa onda sportska s Milkom Babović.
Je li mu žao da nije komentirao ovaj SP?
Prošao sam tu fazu, nije mi žao, ja radim, prenosim nogomet, znam sve te igrače. Čak mi je drago pogledati ovako u miru, sa strane, iz sasvim druge pozicije, jer ogroman dio života sam proveo u tim gužvama na stadionima, to je velik dio sportskog novinasrstva, doći uopće na svoje komentatorsko mjesto, osigurati da linije funkcioniraju…
U karijeri je spomenuo ogroman broj ljudi, no, kako kaže, samo dva sportaša su me htjela tući, ali smo se pomirili. To su Zlatko Žagmeštar i nogometaš Tomo Šokota.
Što nije smio u bivšem sistemu? Kad su mi nudili da budem šef Informativnog programa, rekli su mi “Božo,sve ti je otvoreno, samo dvije stvari ne smiješ, napadati druga Tita i samoupravni socijalizam”.
Kako pratiti svjetska i europska prvenstva na televiziji, Zabivaka je bila dosta komornija od nekih prijašnjih projekata, no dobila je jednoglasne pohvale?
Različita su vremena. Onda je bilo puno više novca. Naša ideja bila je da te emisije privuku puno šire gledalište. Ovaj koncept Zabivake bih pohvalio, bila je jako dobra, iako je i ona bila obogaćena formana kojih tada nije bilo, porukama s društvenih mreža, slikama s društvenih mreža, mali Mahmuljin se afirmirao tu sa svojim reportažama, Rašljanin s javljanjima. Bio je tu čovjek enciklopedijskog znanja Samovojska, cinik Joško Jeličić, čovjek širokog znanja Robert Prosinečki.
Kako komentira gubitak HRT-ovih prava za prijenos utakmica nogometne reprezentacije?
Generalno, javne televizije u svijetu gube bitku za sportska prava s komercijalnim televizijama, one to ne mogu izdržati. Sasvim drugačije bi izgledala hrvatska medijska scena da je Treći program 2009. godine postao sportski, tada smo imali sva moguća prava, a koristili smo ih 10-15 posto. Da je to prošlo, ne bi se u takvoj snazi pojavio Sportklub i drugi kanali.
Najveći dojam u karijeri ostavio mu je Krešo Ćosić…
U koju god sredinu je došao, on joj je strahovito pomogao. Bio je jako cijenjen, bio je visoko, visoko poštovan. Upoznao sam snagu tog mormonstva, s koliko poštovanja se njega sjećaju, koliko su me cijenili zato što sam prijatelj Kreše Ćosića.
HRT
