Svi oni rođeni 1991. i kasnije, nikad nisu glasovali u Mostaru za svoje predstavnike.
Piše: Dalibor Drlje/Facebook
U međuvremenu su tri puta glasovali na Općim izborima, gdje im je u dva navrata nametnut rušitelj BiH i drugi bošnjački član predsjedništva.
“Meanwhile”, (u međuvremenu) Zrinjski je pet puta postao prvak BiH u nogometu. Jednom prvak u košarci, a jednom osvojio rukometni kup. Dva puta je Zrinjski osvajao kup i u futsalu. Velež je modernizirao stadion s odličnim uvjetima, a Stari grad je postao neprikosnoven u futsalu.
Izgrađeni su Mljekara, Orca i Mepas, most Avenija – Sutina, Španjolski trg, trim staza i šetnica Bare. U Mostar je dolazio i španjolski kralj. Gradska vijećnica je sagrađena, pa zapaljena, pa opet renovirana. Vijećnici nikada u nju nisu zasjeli. Mostar je dobio i kino. Safa O. zvani Goblens je izgradio medijsko carstvo pa totalno propao. Mostar je doživjeo turistički procvat.
Pisane medije koji su tad bili pojam, danas, na veliku moju osobnu žalost, rijetko tko i čita. Bljesak i Poskok su tad bili najčitaniji, danas imamo još hrpu portala. FTV je bila najgledanija. Danas je nitko ne gleda. Otišao je i Bakir H. Samo su Zvone Jukić i Džemal Šabić i dalje direktori, iako im je mandat istekao kad i Gradskom vijeću Mostara. Ali nitko ih više ne doživljava. Većinom se gleda N1. Sve je prešlo na društvene mreže, u nas ponajviše na Facebook. Nitko više ne piše sms poruke, svi su na viberima i whatsAppovima. Mobiteli više nisu bezbojni, izašlo je po deset generacija Samsung Galaxija i 11 Iphona – pametnih telefona. Autoindustrija se debelo promijenila. Više se ne gleda koliko nova auta troše, kad rijetko kome potrošnja pređe 7 litara.
Nitko više ne gleda vremensku prognozu jer se kroz sat vremena promijene četiri godišnja doba. Ne znamo što obući nijedan dan zbog vremena, od kratkih rukava do debele jakne – ne može se fuliti. Nitko više ne gleda filmove, sve je prešlo na serije. Ljudi su zaluđeni Netflixom.
Nema više Živka Budimira, Jurišića i Lijanovića i drugih prodavača magle, a najviše hrvatskog naroda. Kao da ih Bog nikad nije ni dao (a sigurno bi nam svima bilo bolje, bar politički). Otišao je Lagumdžija. Preminuo Tihić. SDA se radikalizirao.
U Hrvatskoj je vladao Sanader, promijenili se Kosorica, Milanović, Orešković i Plenković. U SAD-u je tad presidente bio mlađi Bush, u međuvremenu je Obama odradio dva mandata, a sad Trump privodi prvi mandat kraju, i nada se drugom. Boris Johnson je odradio dva madata na čelu Londona, bio ministar vanjskih poslova, odradio BREXIT, izveo Britaniju iz EU, te postao premijer. U Srbiji je Vučić postao dominantan u svakom smislu. U Finskoj je čak sagrađena jedna zgrada bez dozvole. Hrvatska je ušla u EU.
Što je ostalo isto? Lokalno. Mostar nije dobio dvoranu, a kad će uopće, ne zna se….Staklena banka i dalje strši. Od golf terena Salema Bubala nismo dobili ni golf lopticu. Unatoč pet poduzeća u Mostaru, najveći problem u gradu i dan – danas je komunala.
Vani. Bandić je i dalje gradonačelnik. Hrvatska je druga na svijetu. Đukanović se okrenuo od Srbije i dalje superiorno vlada. Putin i Merkelica su i dalje na čelu svojih država. El Chapo je iako po tko zna koji put u zatvoru i dalje suvereni narko vladar u svijetu.
I na koncu, ali meni osobno najtužnije, jer sam veliki Hajdukovac, Hajduk nijednom nije postao prvak. Donedavno mi je najveća poštapalica bila: “prije će Mostar dobiti izbore”, a sad mi je i dalje, na moju drugu žalost samo ostala poštapalica: „Prije će Hajduk postati prvak nego…“
Vrisak.info
