U mom nedavnom nastupu u saboru otvorila sam temu bivšeg predsjednika Mesića i njegovog netransparentnog bogatstva te suspektnog okruženja u kojem se uvijek kretao.
Nismo morali dugo čekati – u režimskoj tiskovini zvanoj Globus (progutale su stotine milijuna kuna muljanjem s porezima, predstečajnom nagodbom, itd.) javlja se Mesić s uvijek istim trikovima, i optužuje Hrvatsku za ustaštvo, piše Karolina Vidović Krišto.
Mesićeva uobičajena nesuvisla galama, nebulozne optužbe, uvijek s istim ciljem prikrivanje svojih „grijeha“. A on ih doista ima, i to teških „grijeha“. Stipe Mesić je ogledni primjer hrvatskog moćnika, a glavna značajka djelovanja tih moćnika je materijalna gramzljivost, prevrtljivost i obmanjivanje.
Uz Stipu Mesića se veže prva privatizacijska afera, i to 1993., kada je bio predsjednik Hrvatskog sabora, a njegova kći dobila menadžerski kredit da kupi dionice Našicecementa. Kada je to postalo javno, on je u saboru mrtvo-hladno izjavio da je to laž, „da on u Našicecementu nije kupio ni vreću cementa, a kamoli tvornicu“ .
Naknadno ga je njegov tadašnji šef Franjo Tuđman natjerao da sav posao poništi – njegova je kći morala vratiti dionice i javno je izjavila da odustaje od kupnje istih.
Od tada, otkad ga je Tuđman spriječio da na takav način i preko kćeri kupi Našicecement, Stipe Mesić Tuđmana optužuje za korupciju, po narodnoj poslovici „lopov viče držite lopova“! Znači, dokazano je da je Mesić u parlamentu lagao, a zbog laganja parlamenta se u stabilnim demokracijama trajno napušta politika! Međutim, duboka država je tog čovjeka, koji je simbol privatizacijske muljaže, pretvorila u „borca“ protiv korupcije. Apsurd!
Mesić, naravno, kao pripadnik duboke udbaške države, nije odustao od Našicecementa već je gurnuo svoga prijatelja Ivana Ergovića da kupi tu tvornicu.
Ergović svoj uzlet doživljava kad Mesić postaje predsjednikom.
Međutim, potvrdilo se to bezbroj puta, poduzetnici koji su podobni umjesto sposobni, mogu poslovati samo kada su prikopčani na proračunska sredstva, ali ne i u normalnim tržišnim uvjetima.
Našicecement su doživjele krah, ali kao što znamo, duboka udbaška država je za sebe stvorila nešto što se zove predstečajna nagodba (nigdje u EU osim u Hrvatskoj takvo što se ne primjenjuje u takovom obliku), te su Našicecement kroz predstečajnu nagodbu olakšali svoje vjerovnike, među njima i hrvatsku državu, za višemilijunske iznose.
I ponovno, za moćnike, za duboku udbašku državu, za koje su hrvatski građani samoposluga, za njih postoji predstečajna nagodba, a za obične građane postoji Ovršni zakon (ovakav kakav je u Hrvatskoj ne postoji nigdje u Europi), po kojemu troškovi ovrhe premašuju nekada i 300% osnovnog duga, a za minimalne iznose građanima se blokira imovina i baca ih se na cestu.
O Stipi Mesiću mogla bih napisati cijeli esej, o njegovim korupcionaškim putanjama i njegovom korupcionaško-udbaškom okruženju kojemu je uvijek pripadao (afera Bankomat i afera Podravka-SMS, u obje je duboko involviran, fiktivno zapošljavanje kćeri na mjestu direktorice Terme Zagreb, protuzakonito dilanje državnim tajnama, …).
Rezultat njegove desetogodišnje vladavine je porazan: hrvatsko pravosuđe se kolokvijalno počinje nazivati krivosuđem, Hrvati se počinju masovno iseljavati. Mesić se, pak, u stare dane naučio igrati golf s utajivačem poreza i svojim štićenikom, bivšim direktorom INE, Tomislavom Dragičevićem, te na državni trošak putuje po svijetu gdje vrlo često optužuje Hrvatsku.
Da, društvena nepravda je u Hrvatskoj nepodnošljiva – Mesići, Čačići, Budimiri Lončari, itd., stalno nam drže predavanja, lažu i kleveću hrvatski narod i državu, protupravno se bogate i sustavno sprečavaju vladavinu prava i europeizaciju Hrvatske. Imovinu Mesića, Budimira Lončara ili Čačića nitko nikada nije propitkivao. Taj Čačić koji je toliko puta tvrtke odveo u stečaj, naplatio radove koje nikada nije izvršio (slučaj Zadar), medijski je predstavljen kao gospodarski stručnjak, a iza sebe ima isključivo propale projekte te dugu listu ljudi koje je oštetio.
Hrvatski problem je što dopuštamo dubioznim osobama da nam na laži kreiraju svakodnevnicu. To naravno ne bi bilo moguće da imamo funkcionalno pravosuđe, jer tada ova tri gospodina ne bi pričala u rubrikama politike, već bi se o njima pisalo u rubrikama crne kronike (korupcija, suđenje).
Ali ima nade!
Vrisak.info
