Njih 5 djevojčica putuju vlakom do Rima. Ne znaju jezika. Na jednoj usputnoj postaji netko prodaje naranče. »Naranče«, viknula je ona, Kata, iskolačenih očiju. Gospodin koji je s njima putovao i kojega nisu poznavale to je primijetio, kupio 5 naranača i njoj dao najveću. (str. 80.)
Ove se slike Kata, sada s. Celina, sjeća u dubokoj starosti. Unijela joj je dobrotu i nadu u život stisnut sa svih strana. Bježala je, kao i drugi, od smrti, od jugokomunista. Prihvatio ih je u tuđini fra Dominik Mandić i zajedno s drugima brinuo se za njih.
A nije trebalo tako biti. Kata je živjela kraj Bosanskog Grahova, u selu Obljaju. Bili su dobrostojeća obitelj, škola joj je išla izvrsno, smiješila joj se lijepa budućnost. Ali započe Drugi svj. rat. Nasta hrvatska država. Srbi iz drugoga dijela sela ne prihvatiše ju. Razbi se dotadašnji mirni život u slozi, barem su tako mislili, i nasta nesmiljeni progon.
S. Celina sve ovo opisuje bez trunka mržnje ili gorčine u glasu. Samo joj je žao žrtava, žao joj domovine koju je morala napustiti. Sličice iz života koje nam donosi pred oči tako su žive, čini nam se da ih je ona jučer proživljavala. Osim dojmljiva opisa djetinjstva, za oči će nam svakako zapasti i kriške dobrote među progoniteljima. Spomenimo tako vođu četnika u tim krajevima. Bio je prijatelj Katina oca i nije iznevjerio to prijateljstvo. Pokušao je spasiti i njega i njegovu obitelj. S. Celina ne ulazi dublje u raščlambu ove činjenice, ali nama svakako pada na pamet da činjenice nisu uvijek crno-bijele. Uvjetuje nas u određenom trenutku okolina i događaji te se tako ponašamo bez obzira što bismo možda htjeli drukčije.
No, ne idimo previše u donošenju i opravdavanju teza. Nije to bila ni namjera s. Celine. Ona s tim svojim dugim sjećanjima postupa kao sa sličicama iz albuma. Lista ga, zaustavlja se kod pojedine sličice i onda o njoj govori koliko joj se čini da u tom trenutku treba govoriti. A pred nama prolazi život i jedne osobe i jednoga naroda. Ostat će zabilježen i netko će ga poput s. Celine listati odgonetajući ga na svoj način.
Kata nije dopustila da je događaji satru ili bacaju poput vjetra lišća u jesen. Nosila je u sebi volju za uspjehom i pobjedom. To je na kraju i ostvarila. Najprije je odgovorno pristupila učenju nadoknađujući sve ono dotadašnje propušteno. Postala je i redovnicom pod imenom s. Celina, imala snage i doktorirati te kasnije obavljati važne dužnosti. Nije ju život slomio, podvucimo još jednom, i nije oplakivala sebe i svoju sudbinu.
Na str. 82. kaže kako nije u ovo djelo uvrstila opis boravka u Grottaferrati kraj Rima gdje je zapravo počeo drugi život nje i njezinih kolegica. Šteta, ali uvijek se to da ispraviti. Kaže da je sve opisala u jednoj drugoj knjizi.
Dotakla se s. Celina u ovim svojim zapisima i don Juraja Gospodnetića. Podnio je mučeničku smrt za svoju vjeru i svoj narod. Svima ga je bilo žao, jer su ga voljeli zbog jačine njegove ličnosti. A voljeli su i mnoge druge koji su izgubili život u tim vremenima. Stalno su ih nosili u svojim srcima što im je tamo u logorima u inozemstvu pomoglo da ne podlegnu zavodljivim riječima jugokomunističkih agitatora o povratku u novostvorenu državu Jugoslaviju. Znali su da to nije njihova država, znali su da će se ona prema njima ponijeti poput razjarene divlje životinje ako se vrate. Ubrojili su ih u »narodne neprijatelje« i tu popravka nema.
Tijekom Drugoga svj. rata lutala je Kata sa svojom obitelji od nemila do nedraga. Pamtila je i proživljavala što se događa oko njih. S neobičnom bistrinom uma, sada kao s. Celina, podaruje nam ovu knjižicu. Ja bih rekao da je uvijek ostala djevojčica širom otvorenih očiju koja voli svoju vjeru i svoj dom. Pravi hrvatski narodni izdanak. Hvala joj.
Miljenko Stojić/Vrisak.info
