Bošnjaci okupljeni oko SDA su u želji da se konačno obračunaju s Hrvatima otvorili Pandorinu kutiju iz koje je izašlo zlo komunističke nostalgije.
Piše: Dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Na ulice su pohrlili stari Titovi panduri, njihova djeca i unuci. Paradirali su gradom kao u vrijeme diktature Broza, pokazujući koliko je jaka nostalgija za onim vremenima kad su pripadali kasti povlaštenih.
Misa kao izlika
Iako već u nekoliko navrata upozoravam da je moguć sukob unutar bošnjačkoga korpusa zbog prevelikih ideoloških razlika, nisam očekivao ni u snu da će komunistički nostalgičari okupiti toliki broj pristaša. Uvjeren sam da to nije očekivao niti priželjkivao ni Bakir Izetbegović. Zašto? Zato što čitava ta dreka nostalgičnih komunista i nije toliko upućena na adresu kardinala Puljića koliko njihovim ideološkim protivnicima unutar bošnjačkoga korpusa. Misa im je bila samo dobra prilika. Njihova bolesna želja da ponovno ovladaju prostorom BiH i osiguraju svojoj djeci lagodan život na račun drugih ne pogađa toliko Hrvate. Tamo gdje su Hrvati većina u BiH komunistički nostalgičari su mirni, i to ne samo zbog koronavirusa nego i zbog toga što su se uhljebili u jednoj drugoj stranci. Da je SDA shvatila kako bi demonstracije mogle naškoditi više njezinim dugoročnim ciljevima nego Hrvatima, pokazuje se u jučerašnjem zahtjevu pripadnice te stranke u skupštini Kantona Sarajevo, izvjesne Samire Ćosović-Hajdarević koja traži kažnjavanje demonstranata zbog nelegalnoga okupljanja u vrijeme opasne pandemije. Očito su u SDA bili zbunjeni drskošću komunističkih nostalgičara, ali i i njihovom odlučnošću da ustraju u želji za obnovom onih starih vremena kad su bili gospodari života i smrti u Sarajevu. Poneki od Izetbegovićevih pristalica su vjerojatno na trenutak i uživali u antihrvatskim orgijanjima komunističkih nostalgičara. Ali kad su se glave ohladile, shvatili su očito da bi im se želja za diskreditiranjem Hrvate mogla razbiti o glavu.
Naškoditi samo mogu Bošnjacima
Naime, te bezlične komunističke kreature, navikle na dobar honorar za svaku riječ pohvale Titu, ne mogu naškoditi Hrvatima. Naškoditi mogu samo Bošnjacima. Na kraju među Bošnjacima postoji velika podijeljenost između Titovih i Alijinih sljedbenika. A okuraženi Titovi pioniri već su, odmah nakon uličnog karnevala nostalgične rulje, započeli s prozivkama SDA i Izetbegovića. Ubrzo se može očekivati i stvaranje lijeve, nostalgičarske platforme za povratak vlasti u Sarajevu, kao i drugim gradovima i većinskim bošnjačkim županijama. Budući da zapadna politika nije sklona Izetbegoviću i njegovoj stranci, mogao bi se naći u velikim mukama. Upravo kad je uspio ovladati svim većinskim bošnjačkim županijama, opustio se i zaigrao igru iz koje bi mogao izaći poražen. Mnogo toga se otelo kontroli. Vjerojatno nitko iz SDA nije očekivao da će se ulicama Sarajeva vijoriti jugoslavenske zastave, šepuriti zvijezda petokraka i igrati kozaračko kolo. Da se pojavila još i četnička kokarda na kapama demonstranata, čovjek bi mogao pomisliti kako su s okolnih brda u Sarajevo sišli oni koji su ga svojevremeno razarali.
Dugoročno gledano…
Vjerojatno bi Izetbegović danas bio sretan da je misa održana u tišini. Htio je postići jedno, a dobio je drugo. U slijedećim danima i mjesecima mora računati i s nostalgičarima u koalicijama, koji će mu jedan za drugim okretati leđa kad shvate da se diktatoru Brozu i zvijezdi petokraki smije klicati ulicama Sarajeva. Zabrinjavati bi ga trebale i podrške koje stižu razjarenim nostalgičarima izvan Bosne i Hercegovine. Iako su na prvi pogled uperene protiv mise za nevine žrtve „križnoga puta“, one su prije svega podrška nostalgičarima za Titovim vremenima.
Ne znam komu ide u prilog oduševljena podrška demonstracijama od strane Čede Jovanovića iz Srbije. Istina, radi se o političaru koji imponira Bošnjacima kad besramno uspoređuje srpske zločine u BiH s hrvatskim. Kolikogod Čedo bio minorna komunistička politička pojava u radikaliziranoj Srbiji koja glumi demokratu, njegove izjave bi mogle osokoliti Titove pristalice da krenu u ofanzivu protiv onih unutar Bošnjaka koje smatra radikalima.
Ne bi se Bošnjaci trebali previše radovati niti podršci Ive Josipovića. Neka se samo sjete kako je posjetio Banja Luku i pjevao Dodiku na klaviru, hvaleći se kasnije kako je uživao u društvu onih koji svakodnevno prijete da će se odcijepiti od BiH. Josipovićev posjet Republici Srpskoj nije bio od nikakve koristi za protjerane Hrvate iz banjolučke regije, niti za stabilnost BiH. Mogao je koristiti samo Dodiku i velikosrpskoj ideologiji. Iz kojih razloga je to učinio? Neka pokušaju odgonetnuti sami Bošnjaci. Očito je da ipak postoji nešto što ga dublje povezuje s Dodikom osim prezira prema državi čiji je bio predsjednik.
Bošnjaci bi napokon morali shvatiti da se s Hrvatima ne mogu obračunati s „darovima Danajaca“. Iako na prvi pogled izgledaju jako lijepo upakirani, mogli bi za njih biti dugoročno gledano vrlo neugodni.
Vrisak.info
