Svatko ima pravo na svoje snove. Stjepan Mesić na san o tome da bude povijesno važniji i veći hrvatski predsjednik no što je to bio Franjo Tuđman. Profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Dejan Jović da Hrvatska u EU može ući samo u regati sa Srbijom. Književniku Peri Kvesiću o Jugoslaviji kao zemlji slobodnog seksa, gdje svak širi bratstvo i jedinstvo.
Davor Ivanković/Večernji list
Hrvatska nema problema s tim njihovim snovima premda jest bilo malo neugodno jer su se njihovi napadi na Tuđmana i Hrvatsku sabili u svega dva-tri dana, baš u vrijeme kada su Hrvati posebno senzibilizirani i kada jednom godišnje odaju pijetet Vukovaru i nacionalnoj žrtvi tisuća koji su poginuli radi “ideje o samostalnoj državi”.
I Hrvati su, naime, imali pravo na svoje snove, a eto, oni su sanjali da imaju svoju državu. Nekad bi riječi poznatih ljudi poput Jovića i Kvesića, a koji se slažu da je ideja o samostalnoj Hrvatskoj otpočetka bila “retardirana i nakaradna”, izazvale histeriju protivljenja, kao i tvrdnja Mesića da je Tuđman prodao Vukovar.
No, ovoga puta javnost se tih izjava otresla kao što se otresa perut s košulje ili tjeraju komarci. I to je dobro. To samo dokazuje da je Hrvatska i kao društvo i kao država normalna europska zemlja, ne savršena, no znatno bolja nego što je ovi slobodnomisleći pojedinci doživljavaju. No, dobili su odgovor brojnih hrvatskih intelektualaca.
Mesić je već čovjek u godinama, no ne može širiti krivotvorine i govoriti kako je general Tus, a nakon što mu Tuđman nije dao da spasi Vukovar, dao ostavku na mjesto načelnika Glavnog stožera HV-a. Tus je, naime, na tom mjestu bio još godinu dana, zamijenio ga je Janko Bobetko, a onda je Tus postao vojni savjetnik Tuđmanu.
Činjenice dakle govore da nešto tu s Mesićevim tezama ne štima. Općenito, ta priča da je Tuđman žrtvovao Vukovar, pa da je spavao kada ga je u očaju telefonski zvao Mile Dedaković Jastreb, to su već više puta demantirane laži, izmišljotine, nastale manipulacijom snimkama više telefonskih razgovora, u kojima su izmiksani i sugovornici i izjave.
Nešto slično zbivalo se poslije i s Tuđmanovim transkriptima s brijunskih sastanaka, gdje su za potrebe haaškog suđenja opet miksani sugovornici i teme, kako bi se vađenjem izvan konteksta dobio prostor za optužnicu da je Hrvatska nastala na zločinačkom pothvatu.
A premda će Mesić i danas reći da je on te transkripte predao zato što mu je to nalagao zakon o suradnji sa Sudom u Haagu, mnogo je onih koji su dokazivali da je tu bilo i protuzakonitosti i manipulacija transkriptima. Pa bi Mesiću možda bilo bolje da ne otvara te teme.
Jasne su, međutim, onako ljudski, Mesićeve frustracije jer ni u dva svoja mandata, u deset godina, nije uspio Hrvatima ogaditi Tuđmana. Što više godina prolazi od Tuđmanove smrti, to on, pogotovo u usporedbi s nasljednicima, postaje sve važnija povijesna osoba za Hrvate. To je konačno. Mesića, naprotiv, i njegovih deset godina predsjednikovanja pamtit ćemo tek po vicevima, smjeni i izbacivanju 12 hrvatskih generala iz HV-a te druženju sa svjetskim diktatorima iz bivšeg kluba nesvrstanih.
Što se profesora Jovića tiče, njemu je najbolje i znanstvenim argumentima odgovorio u Večernjaku Ivica Miškulin, profesor s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, a najefektnije profesor Boris Havel, koji je kao zaposlenik istog FPZ-a, na kojemu radi i Jović, zatvitao “izražavam gađenje i ispričavam se hrvatskom društvu, čije buduće politologe zajedno obrazujemo”.
Za razliku od Mesića, koji se nikad neće moći obuzdati kad netko spomene Tuđmana, Jović i Kvesić spadaju u opsjenare kada je posrijedi tumačenje smisla i prakse bivše jugoslavenske komunističke zajednice. Oni su jednostavno tada bili čuvari revolucije, jugoslavenski pasdarani, medijski talibani čiji je zadatak bio pronositi samo jednu i svetu istinu o Titovu putu i Jugoslaviji.
To da je ideja o hrvatskoj državi retardirana i nakaradna, u čemu se i danas slažu, mislili su i prije 30-ak godina, samo što su o tome govoriti puno gorim riječima. Razlika između one i ove države je, međutim, u tome što bi kritičar socijalizma, Jugoslavije i Tita, da ih je nazvao retardiranim i nakaradnim, završio na Golom otoku, ostao bez egzistencije i budućnosti. Reći, naprotiv, da je ideja o samostalnoj Hrvatskoj retardirana i nakaradna može danas reći tko god hoće i kad god hoće i koliko god puta to želi.
Joviću i Kvesiću nitko ne brani da to izjave i publiciraju i sto puta dnevno ako hoće. Već i sama ta usporedba je dovoljno da se zaključi koja je država bila retardiranija i nakaradnija, neslobodnija i nedemokratskija. Jedino što Mesići i Jovići i Kvesići moraju naučiti jest moći podnijeti kritike i intelektualno suprotstavljanje njihovu mišljenju i stavovima. Hrvatska šutnja, naime, više ne stanuje ovdje.
Vrisak.info
