“Volim Hercegovinu, ona me naučila kako se u životu može sve izdržati. Kao psihijatrica rado pričam u metaforama – bura daje čovjeku snagu u leđa, da čovjek ide dalje. Moji prvi profesionalni životni koraci, koraci formacije, vezani su uz Hercegovinu, zato uvijek s posebnom emocijom govorim o njoj”, kazala je liječnica Maristela Šakić, psihijatrica, ravnateljica prve i jedine katoličke bolnice u Hrvatskoj, čiji je vlasnik i osnivač Bolnički red Milosrdne braće svetog Ivana od Boga, Specijalne bolnice za psihijatriju i palijativnu skrb “Sveti Rafael” u Strmcu kod Nove Gradiške.
Nije rijetko da nadahnuti ljudi lijepo govore o svom kraju, ali kada netko tako toplo govori o Hercegovini, u kojoj nije rođen, onda je takav govor posebno dirljiv i dojmljiv.
Nedovršena priča
Rođena je u Banjoj Luci 1975. godine, gdje je i živjela sve do izgnanstva 1995. godine.
“Sjećanje na rodni kraj i moju brdovitu Bosnu budi osjećaj duboke privrženosti, pripadnosti kršćanskom identitetu i, usudim se kazati, nedovršenim pričama. Ljudi nekada misle kako završetkom odrastanja prestaje njihova veza s djedovinom, s maticom. A djedovina je nešto što smo dobili. To je i mjesto i vrijeme gdje nas je Bog zamislio, osmislio i dao nam da možemo dalje nastaviti. Zato volim reći da je to nedovršena priča, korijen iz kojeg raste stablo i uvijek me iznova dublje otkriva i takne. Jako, jako volim Banju Luku, volim svoju Bosnu”, govori dr. Šakić za Radiopostaju Mir Međugorje.
A susret s Hercegovinom bio je upravo u Međugorju 1996. godine. Tada je bila studentica medicine, koju je upisala u Banjoj Luci. Prekid studija, rane izgnanstva, neimaštine, nesnalaženja zbog te odsječenosti, iščupanosti iz korijena, učinili su te godine jako konfuznim i tjeskobnim… Međutim, dolaskom u Međugorje Gospa ju je umirila.
“Na brdu Križevcu u srcu sam zamolila Gospu da me dovede u svoju blizinu. I mogu posvjedočiti – iduće 1997. godine u Mostaru je otvoren medicinski fakultet. Imala sam tu milost, veliku sreću i zadovoljstvo, u prvom naraštaju upisati studij u Mostaru. Diplomirala sam 2003. godine. Mostar je za mene jedan od najljepših gradova, grad moje formacije, grad moga studentskog života. I ta Hercegovina, koju sam upoznala kao neku zamjensku kuću, zamjenski prostor nakon izgnanstva iz Banje Luke, ona me naučila, ta kamena zemlja me naučila kako razumjeti životne granice. Mostar je divan grad, rijetko se gdje može vidjeti i susresti toliko svjetlosti, biti svjestan žara sunca.”
Dr. Šakić kazuje kako je htjela biti liječnica otkako zna za sebe.
“Željela sam biti liječnica duše i tijela. Pronašla sam svoju granu koja se zove psihijatrija i postala psihijatrica. Gospa me pratila tijekom cijelog studija. Iz Mostara sam vrlo često dolazila autobusom u Međugorje. Svaki bih put došla Gospi zahvaliti za neki teško položeni ispit, jer ispiti na medicini nisu baš jednostavni, jako iscrpljuju. Uvijek bih Gospi kao majci zahvalila što mi je bila tako blizu. Veselilo me doći sa zahvalom, ali i da se nagradim za položeni ispit. Ona me zbilja uvijek pratila na svakom mom ispitu i na mom putu. I sada me prati. Pa opet dođem i zahvalim. Nadam se da će mi Bog dati milost da do kraja života osjećam Gospinu blizinu.”
Po završetku specijalizacije počela je raditi u velikoj psihijatrijskoj ustanovi u Popovači.
“Ta mi je bolnica zorno osvijestila kako je izazovno biti psihijatar. Još dublje sam ulazila u traženje duhovne dimenzije u pristupu psihijatrijskim bolesnicima. I providonosno se u kolovozu 2011. godine u Hrvatskoj otvorila prva katolička bolnica, čiji su vlasnici i osnivači Bolnički red Milosrdne braće. Redovnici koji rade u bolnici simbolično kažu da je bolesnički krevet njihov oltar.”
Dr. Maristela Šakić 2012. doselila se iz Zagreba u Novu Gradišku i postala pridružena članica velike obitelji Milosrdne braće. U bolnici djeluje i zajednica redovnica, to su Marijine sestre koje su se priključile redovnicima, Milosrdnoj braći u zajedničkom poslanju rada s bolesnicima.
– Hrvatska psihijatra time je dobila jednu od najmodernijih ustanova. Braća su zaslužna za njegu i skrb o dostojanstvu, brigu za dušu preko tijela. Ta njihova karizma mene kao mladu liječnicu privukla je i okupirala. Vrijedi se žrtvovati za to i vrijedno je surađivati s njima.”
Od 140 kreveta u bolnici, 110 kreveta je za kronične duševne bolesnike, a 30 ih je za palijativnu skrb, od kojih 15 kreveta za dugotrajno, a 15 za palijativno liječenje.
Biti dobar
Dr. Šakić je, govoreći o Međugorju, spomenula iskustvo dobre ispovijedi.
“Duboko vjerujem i svjedočim da je ispovijed izvor i živi susret s našim Stvoriteljem, odnosno milosni trenutak gdje se kroz prisutnost svećenika spušta milost Duha Svetoga te bivamo iscijeljeni i otvoreni za ono što je Bog zamislio i osmislio u nama. Ispovijed je jednako važna u ozdravljenju i iscjeljenju kao i lijek, kao i riječ drugog čovjeka. Usudim se kazati – ako psihijatrijski bolesnici, pogotovo palijativni bolesnici, nisu dobili milost ispovijedi, nisu joj se otvorili, nisu je zatražili, ostaju uskraćeni za nešto što ostvaruje cjelinu.”
Na kraju je navela veselog sveca Filipa Nerija, koji je govorio: “Budite dobri ako možete!”
Vrisak.info
